Plesni studio Pegaz

Koliko je bitna sreća naše djece? I dali je bitna sreća samo i isključivo našeg djeteta?
U najmanjoj grupi Ritmike imam jako puno djece, no o tome sam već i pisala. Sad nije bitna brojnost, već je bitan rad s njima. Koliko je bitno da svako dijete dobije pažnju ne moram vam reči ako ste roditelj ili ako imate ikakvog kontakta s djecom, sigurno znate da svakog poimence morate pohvaliti, svakoga poimence pitati i svatko od njih mora dati svoje mišljenje. To je pravilo mog rada jer ne želim niti jedno dijete uskratiti pažnje niti ga uskratiti svog znanja koje mu dajem. Ima različite djece, srećom pa je tako (bilo bi dosadno da su sva djeca ista i karakterom i mogućnostima i interesom). Neka djeca su rođeni talenti i sve im ide što god probaju, neka su uporna i sve će upornošću napraviti, neka djeca skrivaju svoje mogućnosti iza sramežljivosti, pa ih treba malo pogurnuti da se otvore i pokažu svima koliko mogu. Ima djece koja vole pažnju i po svaku cijenu će je tražiti u što većoj količini, a ima i onih koji neznaju kako pokazati svoje želje i zanimanja.

Obzirom da je moja grupica najmlađih stvarno raznolika, ja moram napraviti savršeni balans da svako dijete dobije sve ono što treba i koliko treba. Ja sam napravila ovakvu podjelu mojih malih Ritmičarki:

¤ One koje su pune energije i trebaju je naučiti kontrolirati. Istina, teško je to objasniti nekome tko ima 3 ili 4 godine, ali ako se pronađe način i koncept sata da se koncentracija ne raspline, rezultata će biti, pogotovo ako se vidi veselje koje zrači iz njih kad su u dvorani.

¤ Djece koja sve slušaju i prate, na njima se vidi da ih interes vodi. S tom je djecom najlakše raditi jer su motivirani sami po sebi, a uz dobrog voditelja, cijeli sat se diže na sve veću razinu i kreativnost.

¤ Ima djece koja vole aktivnosti bilo koje vrste i društvo. Njima je bitno da su okruženi poznatim licima jer im to daje osjećaj sigurnosti i lakše prilagodbe. Kod ove djece je teže dobiti povratnu informaciju samo zato što je njihova glavna okupacija prijatelj-tj. njihova grupa, a ne ono što se dešava oko njih. Najčešće se dešava da cijela grupa prijateljica prihvati program koji im se nudi, ali postoji i situacija 2. kada se cijela grupa odluči za "samostalni rad" i jednostavno ignorira program, i situacija 3. kada grupa odluči odustati od programa jer im to zapravo nije interesantno. Situacija 4. je najrijeđa, a to je da se iz grupe samoinicijativno izdvoji dijete koje unatoč grupi želi pratiti program.

¤ I zadnja skupina djece su ona koja zapravo ne pokazuju interes u dvorani za program. Igraju se posebno, izmišljaju svoju priču. Na pozive reagiraju samo ako im voditelj daje posebnu pažnju i više komunicira s njima. Razlog tome je traženje pažnje, nekad i neshvaćanje pojma igre u većoj grupi. Njima treba više vremena da se prilagode i upoznaju novi način igre i programa u koji se uključuje.

Kod svih ovih gore navedenih grupa djece, uvijek postoji iznimka koja ima svoj karakterno različit stav i način poimanja društvenih igrica. Isto tako postoji još tisuću različitih karakterna djece, ali ja sam ih stavila u ove, po meni bitnije 4 grupe.

Ono najvažnije što sam zapravo htjela reči ovim tekstom je, da se voditelj mora posvetiti svakome djetetu ponaosob, i da nemože i nesmije, jednom djetetu davati više šažnje od drugoga. Takav stav se može tolerirati samo u slučaju da je npr. današnji dan određeno dijete nenaspavano, ili razdražljivo, ili se udarilo, ali to su rijetke situacije kada se pažnja daje jednom djetetu više od drugih.
Satovi se sastoje od davanja, velikog davanja i isto tako velikog primanja koje dobivamo od djece povratnim informacijama. Ako povratne informacije nema, nastavljati program za to dijete nema smisla. Nekad je dovoljno da prođe godina dana pa da se isto to nezainteresirano dijete totalno promijeni i pokazuje ogroman interes i potencijal, a ponekad je to ipak interes za neku drugu aktivnosti kao što je engleski, plivanje ili pjevanje.

Nadam se da će ovo koristiti svim roditeljima koji su u nedoumici kako reagira njihovo dijete na program, a isto tako, molim sve roditelje da pokušaju razumjet ako im kažem da dijete ne daje povratnu informaciju, da je to za dobrobit i djeteta i cijele grupe. Nikada neću to napraviti zato što ne želim dijete u svojoj grupi, već iz razloga što u dvorani trebam puno malih pojedinaca koji prihvačaju grupu i prilagođuju se radu u njoj, a isto tako znaju pokazati i svoju osobnost i individualnost.

Meni nije bitno da je veliki broj djece na mojim satovima i da pojedina djeca budu sretna. Želja mi je da od GRUPE dobijem vesele pojedince koji će svojom kreativnošću graditi svoje znanje i mogućnosti, a time mi pomoć da ostvarimo kvalitetu a ne samo "skakutanje" koje nema nikakvog napretka za niti jedno dijete kao ni grupu.