Plesni studio Pegaz

sa ili bez navodnika. Prije par dana dobila sam obavijest da dolazi jedna predstava, i naravno da je tu bio i link koji malo pobliže govori o predstavi, o koreografu, o izvođačima... Ma i na tjednu suvremenog plesa je također bilo predstava gdje su polugoli ili potpuno goli plesači pokretom pričali svoju priču (ili priču koreografa, tak svejedno). Ono što meni jednostavno nije po nekom mom ukusu je baš ta, nazovimo je "golost". Možda sam previše konzervativna, možda samo moj način razmišljanja nije dovoljno dalekosežan da shvati priču za koju je potrebno da plesači budu goli. Iskreno, ne vidim koji je tu gušt, i što se to nemože dočarati pokretom i sa nekim kostimom na sebi!? Koji dio odjevnog predmeta ti smeta dok plešeš ako imaš na sebi triko, uski ili široki kostim, krpicu ili bundu (ok, ovo zadnje shvaćam zašto bi bilo suvišno :-) ) ali kostim je jedan od velikih stavki u plesu! Kao i muzika i koreografija, scenografija i ono najvažnije izvedba i ekspresija plesača. Namjerno sam stavila najbitnije na kraj jer se opet vracam na početak koji je ponovno-zašto goli ples?! I opet razmišljam, ne treba se sramiti svog tijela, i to kužim, ali zašto to pokazivati u predstavi? Pa onda još, obzirom na prirodu plesa i kretanja u svim mogućim pozama... mislim, znate kaj oču reči, kaj se sve vidi ili ne...

Ja jednostavno to neću nikada shvatiti, sigurno neću nikada napraviti koreografiju niti idejno niti ikako a da mi plesači budu goli. Ja obožavam boje, kostime, šminku koja radi čuda. Nezaboravne su mi produkcije koje smo imali (i još neki imaju) sa po 3 kostima na sebi jer je premalo vremena između plesnih točaka da se presvučeš pa onda samo skidaš sa sebe te krpice natopljenje znojem... ali sve s osmjehom na licu jer znaš što ljudi vide kad se pojaviš, a to je pregršt boja i lepršavih (manje ili više) komadića odjeće koju ste baka, mama, susjeda i prijateljica krojile i slagale da ispadne kostim kakav je zamišljen. Naravno, govorim o amaterskim produkcijama, no i predstave profi plesnih ansambala isto bi trebale biti življih kostima. Primjećujem da se sve predstave (čast iznimkama, kojih je malo) svode na zemljane boje kostima, crne ili neke sive nijanse uz svoj stav-da se treba gledati izvođenje i pokret a ne kostim, on nije bitan. Ma vraga nije bitan! Uvijek je izgled bitan. Gdje god dođeš, gdje god se pojaviš uvijek će te svatko prvo odmjeriti, pogledati, prokomentirati tvoju odjeću, obuću, frizuru... a kako to isto nebi ljudi radili na sceni na kojoj si dominantni dio ti-plesač sa svojim pokretima i svojim tijelom koje je golo ili obučeno u nešto.
Ja ću se radije diviti bojama kostima i šminke uz koreografiju, nego gledati gola tijela i slušati sa strane komentare raznih gledatelja o tome kakve ko ima cice od plesačica i koliko je kojem plesaču dugačak i kako se klati njegov "ponos" dok pleše.
Sjećate se filma "Moulin Rouge"? Prva stvar na koju sam pomislila kad sam gledala film je bila: koja scena! Kakvi kostimi! KOJE BOJE! Dočarali su cijelu priču savršenim kombiniranje boja, kostima i plesa... mora da je projekt koštao ko Svetog Petra kajgana. Istina da me više projekt oduševio nego film kao film i njegova tematika, ali mora im se priznat megalomanski trudu oko scenografije, šminke i kostima.


Cijenim svačije mišljenje o tome što je za koga ples, ali stojim čvrsto kod svog stajališta: za mene je ples spoj muzike, pokreta plesača, kostima, rasvjete i scene! Želja mi je napraviti koreografiju čiju će priču svi shvatiti, a ne da se na kraju predstave pitaju (hodajući doma nakon predstave): Što je "pisac" time htio reči!??

Svako smišlja svoju plesnu sekvencu!
A ako tko ima kaj za dodat-nek izvoli.