peekaboo

Kroz velove paučine i sna, silnicama me i nevidljivim pipcima vodilo, što? - i tko može znati?- u vrtnu knjižnicu pod noćni cvat jasmina.

nespretno gradim zaboravljene riječi. lirika nedokučiva, šutljiva izvan dohvata četvrtastih registratora i elektroničkih kutija.
jer saznala sam da mi je Venera slobodna a ako je Nekome Nepoznatom pozicionirana u kućama koje meni nedostaju, to je razlog. ulijeganja polja prostorvremena.
Gledali smo kroz teleskop udaljene planete, maglicu Oriona i zvijezde u nastajanju. Voljela bih se češće prisjećati zahvalnosti i ljubavi.

Vrtovi koje ne poznajem, pogledi sa tuđih prozora na odjeću koja je tik do poprimanja mirisa nadolazeće kiše.

Naša Odina jako sliči na Freyu ispred kuće: obje su jače, dlakave, visoko mijauču i grizu kad ih previše maziš. Pitam se kako su pozicionirani njihovi planeti.

Ovo su naši životi i kad hodam Korzom trudim se sjetiti da se nalazim na ulici na planeti u svemiru. Da smo uronjeni u shvaćanje jednog oblika postojanja.
Ne shvaćati preozbiljno. Shvatiti ozbiljnije.
Shvatiti da sutra mogu krenuti na taj vlak i da već sad ovog trenutka prestanem biti uronjena u vid vlastitog kontinuiranog identiteta.

Ivor je rekao da je Europa tako teška jer je stara stoljećima, a Amerika smiješno nemoguća jer je mala beba.

tek kad se zaista suočim s vodom u dubini, moći ću pisati istinu.