Boca
Jutro još poluotvorenih očiju, nebo još pokriveno mekim, sivim oblacima. I grane spavaju nad pokrivenim barkama. Galeb kljuca vrećicu smokija a ja krmeljava i nepočešljana, škiljeći kroz prevelike okvire naočala bauljam nošena inercijom nogu prema nogostupu autobusnog perona.
Broj 29, svakog jutra, u 6:45, osim kad zakasni ili ja zakasnim. Jutarnji vozač je mladi, crnomanjasti tip koji voli puštati muziku sa maškara kad je autobus opremljen i zvučnicima, kao što je danas slučaj. Veselo se ceri s vozačkog sjedala, pola lica skriveno avijatorskim sunčanim naočalama, i pozdravlja nas putnike - zombije, jednog po jednog dok se pentramo u autobus broj 29. Svaki dan ista ekipa. Već smo pomalo i zajednica, sve ove tri godine, 45 minuta po 45 minuta. Svakog jutra.
Na zadnja sjedala sjedaju dva dečka iz osnovne škole. Niži su čak i od mene. Bit će da su ove godine u višim razredima jer su se buntovno preselili sa sjedala iza mene na ono najkulje, posljednje, u dnu autobusa.
Moje mjesto je predzadnji red sa lijeve strane. To svi znaju. I nitko ne sjeda na moje mjesto.
Ujutro, mamurna od sna, krmeljava i nepočešljana, čitam knjige. Svako jutro. Prije prošlog rođendana bile su to papirnate knjige, ali sad već godinu dana čitam iz elektronskog čitača. Pretpostavljam da su svi toliko naviknuti na moje čitanje da bi, da me ne vide kako buljim raščupana u malu crvenu napravu, izvukli odnekud neki tisak i podastrijeli mi ga pod nos. Vidjela sam i jednog momka kako također čita knjigu u busu broj 29, i volim misliti da sam ga ja na to potaknula. Iako nije jedan od starosjedioca.
Čitam tako, ekipa se posložila na svoja mjesta, neki izlaze u rafineriji, neki kasnije, u Bakru, a ja sam među posljednjima.
Monotono zujanje motora, neodređeni zvuk glazbe i moje uspavane moždane valove nadjačao je zvonak udarac o tlo autobusa iza mojih leđa. Sneno pogledam u općem smjeru zvuka i primijetim nešto valjkasto na podu; zaključim da su balavci iz osnovne škole razbili rukohvat ili nešto slično i sad je eto pao na pod.
Na skorom zavoju valjak se stao glasno koturati po tlu autobusa. Teško, duboko valjanje pokrenulo je sve uspavane poglede prema sebi. Neki kao da su ga gledali s prijekorom, neki kao s optuživanjem spram nemarnog vlasnika.
Ja sam se trudila ignorirati trend obraćanja pažnje prema ometaču, i čitati dalje.
Ali u jednom trenutku predmet se dokoturao do mojeg sjedala. Bila je to boca.
Boca od debelog stakla, plutenog čepa, i sa tajanstvenom naljepnicom.
Oooo. Pomislih. Ovo je nešto vrijedno pažnje.
Odmjerila sam bocu jednim kratkim, drugim kratkim pogledom.
Nije se micala.
Kao da govori uzmi me. Znam da želiš. Kao da se materijalizirala iz vremena snova samo za moje oči.
Sklapala sam pakt sa sobom. Je li ovo znak?
Ili je odvlačenje pažnje?
Bih li je trebala uzeti?
A što ću s njom.
Tko zna gdje je bila, je li prljava, i što je bilo u njoj.
Možda je ljepljiva na dodir.
Odlučila sam da ću je pustiti da otplovi, i ako to zaista jest znak, vratit će se.
I tada ću je uzeti.
Zaklopila sam korice svojeg čitača i nalik na noja vrebala među sjedalima.
Boca se glasno otkotrljala prema vozaču, a ja je pratila vratom.
- To je neka flaša - priopćio mi je moj susjed sa drugog sjedala.
Ja kimnem, raport, i odglumim da mi je laknulo i da se vraćam svojoj knjizi.
Ali laknulo mi nije. Otkako se otkotrljala, nije se više čulo ni zvuka.
Je li ju netko dignuo? Je li nestala, kako se i stvorila? Je li bila samo plod moje uobrazilje?
Čekala sam sljedeći zavoj, ćulila uši, ne bih li čula u kojem smjeru se kotrlja.
Tada me zabljesnula spoznaja. Postoji mogućnost da će se boca vratiti, jednako tako kao i mogućnost da neće.
Imala sam savršeni trenutak, kubični centimetar šanse, da u trenutku dok se boca ljuljuškala podno mojeg sjedala, ispružim ruku i neopazice je strpam u torbu.
To je bio trenutak u kojem se boca svojom ljepljivom, glatkom površinom priljubila uz moju ruku jednako kao i moja koža uza staklo. Trenutak u kojem je u mojem krilu počivala staklena tajna, začepljena plutom, ukrašena zelenkastom naljepnicom koju nisam mogla dešifrirati.
Ali iz njezine unutrašnjosti čula sam daleke, pjenušave valove, sulud smijeh i opor glas... i kad sam zavirila bolje u njezinu utrobu, na dnu sam mogla vidjeti sitne, bijele kosti, crveno i zeleno pero, školjkice boje vrhnja i nešto zastrašujuće nalik na ljudsko meso.
Ruka mi se sama pokretala prema čepu. Odvrnula sam ga, lijevo - desno, i uz smiješan plop otpustio se sa grlića. Izdah, poput roja slabo vidljivih pčela, poput vijanja nepoznatog zraka, poput mirisa pošasti... napustio je bocu. Okružio me kao pješčana vijavica, zvuk smijeha, čegrtanja, uzvika na neobičnoj mješavini francuskog i engleskog jezika. Vidjela sam crne ljude oličene crvenim i zelenim prugama. Pravilne, vitičaste dijagrame u pijesku. Vidjela sam krv i vatru.
Pješčana vijavica zbila se u mlaz tinjajućeg zraka i usisala se kroz moje nosnice, u moju utrobu.
Vidjela sam plavetnilo neba, živjela beskrajne živote kao oblak; bila sam otisak u pijesku kojeg su saprali valovi. Bila sam žitkost vode i njezinih tisuću glavatih stanovnika.
Vidjela sam crne oči duboke kao vječnost: hrapavim šaptom odavale su mi tajne svemira. Riječ po riječ, oblik po oblik, zakovitlale su se u mojoj maternici.
Udah.
Udah cijelog svemira.
Sva zbivanja, rađanja, bivstvovanja i umiranja u mojem su trbuhu.
Izdah.
Ništa se vraća ničemu.
Postojao je taj savršeni trenutak kad sam mogla ispružiti ruku i dohvatiti bocu. Nalazila se točno pored mojeg sjedala.
Pomislila sam, ako doplovi natrag do mojeg sjedala, uzet ću je, ma kako to čudno izgledalo kolegi na susjednom sjedalu.
Nije se više čuo ni zveket, ni zvon.
Dečki su izašli u Bakru, ja sam ih pratila pogledom, pokušavajući dokučiti jesu li možda bocu šutnuli iz autobusa ili ju je netko podignuo. Proučavala sam izgleda li tko sumnjivo ili hoću li još čuti kako se valja amo- tamo, možda da bi je zavoji usmjerili ponovno ka meni, kao znak podrške nebesa.
Moja stanica se bližila. Bilo je sad ili nikad.
Upitala sam gospođu školsku tajnicu, autobusnu znanicu:
- Jeste li možda vidjeli što je bilo s onom bocom?
Ona se začudi, slegne ramenima i odmahne glavom.
- Šteta, - rekoh, - Bila je zanimljiva.