|
Krenut ću poslijepodne k Anji, doma. Zvala je, treba me. Čini se da ima nešto za reći. Bila je čudna ovih dana. Anja je uvijek čudna, da, ali ovaj puta je čudno čudna. Nije zvučala baš kao Anja. Jeste, njen je glas i ne, ne vidim ništa konkretno sumnjivo. Silvija je cijeli tramvaj poznavala. Nije trebala znati ime, nije morala prolaziti s tim ljudima čitave nizove životnih situacija, a da bi ih uistinu poznavala, da bi mogla predvidjeti njihove reakcije na određene podražaje. I autobus je bio prepun prepoznatljivih reakcija, gotovo se mogla zaklet' da će im vidjeti i budućnost, kao i onda kada je sestrični rekla da ne ide doma onom stazicom između kuća kojom je uvijek prolazila. Sestrična nikada više nije nađena živa, niti je utvrđeno kako joj se tijelo našlo u šumi pored rijeke dva kilometra dalje od grada. Nije bilo niti sumnjivih, niti se utvrdio točan uzrok smrti, kao što nitko nije znao da je dijete bilo upozoreno od mlađe sestrične. Šteta što me nije slušala, studirala bi meteorologiju i sada bi radila u Zavodu. Zašto mi ona stalno pada na pamet? Možda jer bi joj u sljedeću nedjelju bio već i rođendan? Ne bih slavila s njom. U glavi je tišina. Prvih godina korištenja javnog prijevoza je mogla izlaziti iz vlastite kože od utisaka poprimljenih u masi ljudi. Hodanje ulicama je bilo podnošljivije, tamo bi ljudi sa svojim mislima prolazili kao s gorućim buktinjama, ili bi Silvija prošla pored njih svojim putem. Bljeskovi nisu bili dovoljni da sačine čitave sudbine. U tramvaju, kada su buktinje stajale na jednom mjestu i sve bile u vidnom polju i obasjavale ju jarom svoje snage, njihova goriva srž se razaznavala, njihovo gorenje je bilo i vidljivo i prepoznatljivo; i stvaralo kontinuiranu sliku. Ne bi to mogla izdržati, pa je čak i za kiše ili snijega išla radije biciklom ili pješice. Okupljališta nisu bila tako problematična, u školi i na fakultetu je um bio fokusiran na privlačne ili obavezne teme, pa je salva sudbina prolazila lakše kraj nje, a i ono što nije prolazilo, to je dolazilo i zadržavalo se. Otvoreni prostori i novi ljudi su bili novi ustisci, prejaki za jedan jedini ljudski mozak: potoci obavijesti koje nije htjela. Znaš li zašto te ja trpim? Zašto samo ja mogu razgovarati s tobom? Sakupi sve ljude koji te poznaju, neke – kao mamu i tatu – u taj skup stavi koliko god puta ti se prohtije, pa zbroji sve poznavanje tebe koliko god oni svi zajedno znaju tvoju unutrašnjost, ja ću znati još više nego oni Ironično, tu se i nema čega znati. Anji nije otkrivala tu svoju sposobnost, i to je jedino što joj je ikada namjerno prešutjela, inače bi joj trebala objasniti da je njena unutrašnja tišina melem za hipersenzibilne oči. Spoznala ju je čim se poznavanje ustoličilo kao nova dječja vještina, a kasnija iskustva su potvrdila da Anjina unutrašnjost i nema tajni, kao ni ičega. Pozvonila joj je, misleći kako sada već sprema kremastu kavu i stavlja po tri speculasa na svaki tanjurić, kako je u donjem rublju i spavaćici i ne haje ni za što, kao i obično. Mogla ju je vidjeti kroz ulazna vrata i zidove, preciznu i snažnu kao i uvijek. Marin se neki puta našalio da bi ju trebalo kao u svojstvu prototipa androida prodati Japancima, a Najbolja se na to smijala gromko, nastojeći neozbiljnošću prikriti koliko je Marin nesvjesno u pravu. Drugo zvono, minutu po prvom, odzvonilo je u samačkom stanu Anje. Osim odjeka zvona, čula se i neka teško dokučiva aktivnost. Ostao joj je nered od sinoć pa sprema. Stubama je prošao dječak koji se boji lifta pa se sjetila svoje djece koja su nasamo s tatom. Dječak je trčao niz stube, žurio se nekud. Ne boj se liftova, oni ti ne bi ništa. Zatvoreni prostori su sigurniji nego planina na koju ćeš za Božić na ponoćku u planinarskoj kapelici. Ako već ideš, ne vjeruj svojim sposobnostima noćnog snalaženja. Treće zvono je još trajalo kada su vrata otvorena, a sekundu po tome je ruka umjesto u tipkalo zvona, uprla u drugu ruku na leđima zagrljene Anje. -Mila, pa zašto si me ostavila da te čekam? -Spremala sam. Ispričala joj je, uz kavu tako gustu da ju je morala topiti u ustima, što je novo sa Sanjom, Zlatanima i Marinom, gdje su roditelji iz tople kuće u predgrađu, što joj rade na poslu i gdje su povoljne kupovine. Čula je, uz speculase koje u tako gustoj kavi nije mogla otopiti kao u slini, kako se dogodilo ništa i ništa, a da je novo o ničemu ništa, te da ima Životinju u sebi. Silvija je pogledala u maternicu. Nemaš ti ništa. Dobit ćeš za tri dana. Mislim: ujutro. Pokušala joj je objasniti, ali riječi su nedostajale. Dar govora se stvara slaganjem utisaka vanjskog i unutrašnjeg svijeta prenesenih vibracijama zraka i kosti. Racionalnija od racionalnijeg, Anja je razumjela samo riječi koje je uspjela procesuirati do točne definicije; mogla je definirati značenja cijelog vokabulara prosječnog filološkog srednješkolca, ali nove pojmove nije mogla lako izraziti. Nekada, sama sa sobom, mislim na tebe i mislim na tebe. Pitam se kako si uopće naučila govoriti. Na trenutak joj se činilo da je vidjela baklju veličine šibice, nalaktila se odmah i unijela joj se u lice: Promijenila si se, čula sam to čak i na tajnici. Što je? Osjetila je pogled kroz sebe, u tišini i potpuno pritajena čekala da zrake prođu. -Sada je mirna. Potpuno je mirna. -Tko? -Ne znam. Gledale su se u oči dovoljno dugo da, unatoč gustoći, speculas kojega je Najbolja umakala u kremastoj kavi postane raskvašena masa mrvica koje će popiti u zadnjem gutljaju. Osjetila je da je keks postajao teži i teži, da bi s odvajanjem preteškog i omlohavljelog držala u prstima sam komadić koji je ostao izvan kave. Uroni polovicu cjeline u novu sredinu, učini promjenu na jednom dijelu, možeš raznijeti cjelinu. Uroni li se jedan dio svojevoljno: I ne zna li za moguću posljedicu, nosi krivicu. Gdje smo stali? Zašto ja to tebi pričam? Dugo je uzdahnula i pogledala u pod, pitajući se što li sada čini stvor koji joj je danima zagorčavao i uljepšavao sate, zašto sada niti prede niti urla izazivanjem onih potmulih boli? Nije voljela pitanja bez odgovora, osobito ako su se ticale njene kože, odnosno, u ovom slučaju unutrašnjosti njene kože. Na takva pitanja bi se tražio odgovor danima, sistematski i bez košmara kakav bi pratio živo ljudsko biće. Pitanja koja opsjedaju traže svoja rješenja kao majke koje lutaju poprištima u potrazi za sinovima. One traže nasumično, jer od jada nemaju sistema. Anja bi i u takvoj situaciji našla logiku i sistem, njoj nikakav problem nije remetio stabilnost živčanog sustava mozga, njena amigdala je pravi okoštali badem. -Muči me jedan problem. -Prvi je problem to što te muči. Da te ne muči, bio bi upola sebe. -Ima još nešto. -Uvijek ima još nešto. -Slušaj me. -Slušam te pažljivije no ikada. Osjetila je da njeno poznavanje više nije dovoljno, otkrila je da se nešto promijenilo i uplašila se. Prepoznavši miris straha u svom izdahu, pribrala se i prethodne riječi rekla više sebi nego Anji, iako bi i njoj rado rekla. Slušala je pažljivo, prebirala informacije kao plast sijena: igla je prisutna, prije ili kasnije će jedan pregršt sijena nositi u sebi nešto što je teže i oštrije. -Slušaj onda.... -Ali, čekaj, sada ja vidim još nešto. -Reci, Najbolja moja! -Slušaj sada ti mene, ili još bolje, slušaj sebe: ti imaš problem, ti? Imaš problem koji te još k tome i muči? Anja? Pitala je potpuno ozbiljno, zabrinuto i sućutno. Nije ostao neprimjećen sporedni detalj da po prvi puta osjeti brigu za ženu s kojom je provela tolike godine u stalnom kontaktu. Nalazila se u stanu neke druge osobe, neke osobe koja je bila gotovo identična onoj koju je poznavala, a ipak to nisu jednake osobe. Kada bi ona bila godinu dana starija od posljednjeg susreta, tada bi se vidjela starost. Da je izgubila ili dobila na težini, i tada bi se to nekako drugačije primijetilo. Promijene koje je Silvija uočila nisu bile obične promijene. Bilo joj je žao što ne može vidjeti aure, naslućivala je da bi se ono što je osjećala moralo očitovati i na njenoj boji. -Anja? Reci nešto? Na njeno pitanje je vidjela reakciju na prijateljičinu licu, sjenu što je proletjela od uha do brade i nestala ostavivši iza sebe zabrinutiji izraz lica. Nešto se uistinu važno dogodilo, zaključila je. Nalakćena i dalje, i dalje pogleda uprtog u lice, čekala je razvoj događaja prebirući po silnim izvorima svoje nelagode. Ona je druga. Nije ista. U njoj se nešto pomaklo, odlomila se neka santa u njoj, otkrilada je u gromadama leda zaleđena svo vrijeme tavorila duša? Neka fiziološka promjena? Nešto što se događa u klimakteriju? Snimila je stanje Anjinog organizma, a Životinjica je i dalje čekala u potaji. Ona se brine, ona ne može predvidjeti ono što će ono u njoj donijeti njoj samoj. Zvuči tako ljudski i ni malo nalik na moju Anju. Kako ću ja sad s njom, ako je to sve tako kako izgleda? Kako će i ona sama sa sobom koju ne prepoznaje? Anja sklopi ruke na koljenima, prste uglavi u prste, protrlja dlanom nadlanicu, prođe noktima po zapešću i prstima stisne snop drugih prstiju, klateći trup naprijed – nazad svo vrijeme. Samo su se čula užurbana disanja dvije žene: jedne koja ne zna što je otkriće iako ga treba otkriti i drugoj, i druge koja ne zna što je otkriće ali zna da je vrlo veliko, vjerojatno veće nego što ova druga zna. Ni Silvija nije bila oličenje altruizma, ona bi uvijek gledala se prvo sebe namiri, zaštiti, promakne na bolje. Nakon što bi njeni osnovni ciljevi bili zadovoljeni, odnosno nakon što je za sebe samu iskoristila ono što je bilo pri ruci, tek tada bi u obzir dolazila nekakva suradnja. I zato je voljela Anju, svoju simbiotsku partnericu – Anja je davala predvidivo i s njom se doslovce moglo računati. Gledaj što si ona sada radi s tim svojim rukama! Gledaj, pa to je prava pravcata, ljudski slaba, nervoza! Što li joj je? Anja je šutjela i dalje. |