Svaki dan kupujem kruh u jednoj trgovini.Za tezgom s pecivom radi jedna prodavačica koja ponekad zaokuplja moju pažnju.Primjećujem dvije stvari: prvo, da spava vrlo malo, što odaju njene oči koje zbog golemih tamnih podočnjaka izgledaju kao Modro i Crveno jezero, u čijim se tamnim dubinama naziru zjenice koje stidljivo svjetlucaju poput dva izgubljena ogledala.Drugo, da je u nekoliko godina otkad kupujem tu, prvi put promijenila frizuru i boju kose(što kod žena, a i nekih muškaraca izaziva efekt instant-psihoterapije), i da nije nimalo nije zadovoljna rezultatom.Kada mi, uz jedno poslovično "izvolite", bezvoljno pruži štrucu, njene ruke pričaju mi potpuno drukčiju priču-na otkrivenoj podlaktici razaznaje se mnoštvo duguljastih ranica koje sasvim sigurno potječu od žileta.Te tužne oči, te izrezane ruke, taj bezvoljni glas, sve na toj ženi vikalo je "upomoć!!" ali to nitko nije uspio detektirati.Čak ni njena pomoćnica,koja cijelo vrijeme glumi kulisu pokraj police za kruh proždirući kifle, slance,kobasice,šunku, mortadelu, i općenito sve što joj padne pod ruku.Začudo,od svog tog prežderavanja nije uspjela nabaciti ni gram.
Doista, sve prodavačice u toj depresivnoj radnji djelovale su kao kakve brodolomke prisiljene da zajedno koegzistiraju ne podnoseći se.
I ni jedna nije ostavljala dojam sretne osobe.Što im se dogodilo?Možda su pogledale previše filmova bez happy enda, slušale tužnu glazbu od koje su postajale još tužnije.Ili su zamrzile svoje dosadne brakove, muževe koji ih više ne uzbuđuju, svoju razmaženu djecu i besmisleni tv program.Izgubile su volju za buntom, promjenom, za incijativom.Svaki put kupujem Janu, jogurt od ananasa i sendvič.I svaki put jedva čekam da platim i da pobjegnem iz tog kaveza od betona i pvc-a.Trebalo bi biti detektiv, akrobat,ako hoćete, da čovjek bar letimično uhvati osmijeh na licima tih rezigniranih žena. Šteta, bit će prekasno kad napokon shvate...