parliament

subota, 13.12.2008.

Nik Kershaw

1984. je bila zanimljiva godina. Olimpijada u Sarajevu, a unatoc Olimpijadi, dosljedno sprovodjenje mjera stabilizacije (ukljucujuci restrikciju struje i nemogucnost da se na legalnom trzistu nabave banane i kafa). Novogodisnji televizijski program, na prelasku iz 83. u 84., je simbolicno nazvan "Sretna Nova Mr. Orwell". Tada su svi mislili kako se Orwell zajebao. Jugoslaveni su bili vecinom sretni i mislili kako su najpametniji na svijetu. Pametniji i od Orwella.
Najinteresantntnije u svemu je bila pop-muzika iz tog vremena.
Ja sam imao jednu skolsku drugaricu koja je imala rodicu u Njemackoj, a od koje je dobijala "Bravo"-magazin i kasete sa najnovijim hitovima, snimljenim sa njemackih radio-stanica. Na svakoj novoj naslovnici "Brava", izlazila bi neka od novih pop-zvijezda, a moja drugarica (sa kojom sam se kratko i zabavljao, sto i nije bilo bas ugodno iskustvo) se svaki put iznova zaljubljivala u jednog od njih. Prvo bi to bio Simon Le Bon, pa Paul Young, Nik Kershaw, George Michael, cak i onaj pjevac Alphavillea, rošavog lica. Svi ti pjevaci su u to vrijeme nosili tzv. jež-frizure, koje ce malo poslije, kad im se ukine jež, evoluirati u fudbalerke. E te frizure su postale muss i kod nas. Nosili su ih: Pava iz Plavog orkestra, pokojni Drazen Ricl i Nadrealsti, a Drazen Zeric-Zera jos uvijek ima takvu. Imao sam je kratko i ja. Cak sam i na par dana obojio desnu stranu glave nekom govnasto-zutom farbom, pa me i dan danas malo sram kad se sjetim. Nik Kershaw mi je od svih tih pjevaca bio i ostao najinteresantniji. Imao je dva velika hita: "The Riddle" i "Wouldn’t It Be Good". Kazu da je poslije snimao i skroz pristojne ploce, ali je sa takvim pokusajima, naravno, komercijaln propao. Svako tko je u to vrijeme bio tinejdzer morao bi znati napamet bar ovaj refren:

Wouldn’t it be good to be in your shoes
Even if it was for just one day

Sa ovim one shotom, Nik je postao teen-idol, a album "Human Racing" bestseller samo takav. E sad, potpuno neovisno od rivajvla osamdesetih koji je jos aktuelan i od hit-potencijala te pjesme, mora se reci da se ovoj stvari i nema što zamjeriti. Prije svega, produkcija je skroz netipicna za osamdesete. Ništa ova pjesma nema od synthy-dramaturgije aktuelnih hitova iz tog vremena. Sve je ovdje suptilno smiksirano. Synthesizer je pristojno utišan i tek negdje pred kraj jedan solo prolom "Yamahe dx-7", koji onako, u uzasno losoj i iritantnoj maniri ovog synthesizera, imitira neki neodredjeni zvuk, mjesavinu puhackih instrumenata i distorzirane gitare. Nikov glas je stidljiv i introvertiran. U videu za pjesmu, Nik nosi snijezno-bijelo odijelo, po kojem ce se reziser ovog videa iživljavati svim mogucim cudima graficke i video tehnike iz tog vremena.
Drugi Nikov hit je bio vec spomenuti "The Riddle". Pjesma u ritmu anglo-saksonskih vojnih koracnica. Iako "The Riddle" nije ni do koljena "Wouldn’t It Be Good", video za ovu pjesmu je spomenik tv-kretenizmu osamdesetih. Stajlirani Nik, u sakou sa podvrnutim rukavima, iz kojih izviruje glitter-postava (ovaj modni detalj je i pola desetljeca poslije u Bosni jos uvijek imao svoje pristase). Nik oko vrata nosi objeseni Stratocaster i ubi se svirajaci ga (kao i kolega mu Dieter Bohlen iz Modern Talkinga) iako gitare u pjesmi nema ni za lijeka. Diskografska kuca ce kasnije snimiti i jos jedan, "pristojniji", video-spot za ovu pjesmu u kojem vidimo Nika sa jebackim hozentregerima, izgubljenog u zemlji cuda kao mala Alisa.
Na kraju je Nik kao pjevac propao. Napravio je jos par hitova za Elton Johna i Boyzone. Nemam pojma jel' jos uvijek ziv i da li ga se neko sjeti u svim onim emisijama na RTL-u sto se na polupismeni i idiotski nacin bave fenomenom osamdesetih godina. Mene, "Wouldn’t It Be Good", sjeti na jedno ugodno vrijeme. Vrijeme kad mi je kosa bila dovoljno gusta da je razbarušim u jež.

subota, 06.12.2008.

Kuca na cetiri vode

Moj dido nije volio Tita. Jednom prilikom je u jednoj birtiji u Gostilju rekao nesto ruzno protiv njega i poslije je imao problema. Mi, unucad, smo cesto provodili vikende i dio raspusta kod bake i njega u kuci. Sjecam se da su ponekad dolazili neki ljudi u crnom i na par sati ga negdje odvodili. Vracao bi se kuci potisteniji nego inace. Baka bi mu podgrijala ostatke od rucka za veceru, jer nije volio da se hrana baca. Poslije vecere bi zapalio jednu "Opatiju", koju je pusio samo u posebnim prilikama, jer inace nije bio pusac. Onda bi nas, djecu, poslao u krevet i ostao sam sa bakom.
Kucu je sagradio negdje krajem pedesetih ili pocetkom sezdesetih godina. Bila je to jednostavna, kockasta i lijepa dvokatnica sa tavanom i brizno uredjenom bascom. Inace je u Bosni bio obicaj da krscani grade kuce na dvije vode, a muslimani na cetiri. Da li je didov neimar bio musliman, ili su se didu svidjale vise kuce na cetiri vode, ne znam, ali kuca koju je sagradio bila je na cetiri vode. Mozda je dido bio vizionar.
Naime, u ovom proslom ratu, mi smo u vrijeme teskih sukoba HVO i Armije BiH stanovali u didovoj kuci. Razloga je bilo vise. Basca u kojoj se mogao uzgajati paradajz, bio je tu i kokosinjac, a mogli smo i nesmetano pticarkom skidati divlje golubove od kojih je tetka pravila izvrsnu juhu. Razlog je bio i taj da cuvamo tetku ciji je muz gotovo stalno bio na frontu. Kuca na cetiri vode, na periferiji grada obezbjedjivala nam je prilicno sigurno utociste, jer su desperadosi muslimanske vojske nasu kucu zaobilazili misleci da se radi o muslimanskoj. Jedino nam je jedan komsija povremeno zagorcavao zivot sa svojim toplo, hladnim ponasanjem. Ponekad bi dolazio da nas tjesi i da nam govori kako ce ubiti svakoga koji nas ruzno pogleda. Drugi put bi opet dolazio i prijetio kako ce nas on sam sve pobiti i spominjao nam je didovog ustaskog vucjaka koji ga je prije dvadesetak godina ugrizao za potkoljenicu. Sve u svemu, kuca na cetiri vode nam je bar malo ublazila muke u ratu i to joj nikada necu zaboraviti.
Jednag dana u vrijeme zestokih sukoba dobili smo i neobicnog posjetioca. Bio je to stariji covjek u grubom odijelu i francuskom kapom na glavi. Htio je pricati sa mojom tetkom. Nakon sto se je predstavio, ispricao je jednu pricu koju je nosio u sebi kao teret mnogo godina. Ispricao nam je kako je bio svjedok didinog huljenja Tita u gostiljskoj birtiji i kako je poslije toga otkucao dida. Ispricao je kako je znao da su dida maltretirali, mucili, primoravali da nesto prizna i da suradjuje sa njima. Rekao je kako ga je sve te godine to mucilo i kako je sam sebi obecao da ce prije nego sto umre doci da sve isprica didovoj djeci i da im se izvine, jer je znao da je dido bio jako dobar covjek. Ja isto znam da je dido bio jako dobar covjek, iako mi kao djetetu nije bilo jasno sto je, dok smo mi djeca, sa suznim ocima gledali na kolor-televizoru "EI-Nis" posljednji ispracaj druga Tita, a dva gentera u crnom cekala u dvoristu (iako su tada didova djeca vec bili poznati i ugledni gradjani) tiho prozborio: "Hohstapler!".

Poslije rata, didova djeca su odlucila da zamijene na didovoj kuci propali krov i podignu jos jedan kat. Novi krov sada nije na cetiri, nego na dvije vode. Ne znam koliko im je to bila pametna odluka. Ne znam ni sta bi dido na to sve rekao.

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv