1984. je bila zanimljiva godina. Olimpijada u Sarajevu, a unatoc Olimpijadi, dosljedno sprovodjenje mjera stabilizacije (ukljucujuci restrikciju struje i nemogucnost da se na legalnom trzistu nabave banane i kafa). Novogodisnji televizijski program, na prelasku iz 83. u 84., je simbolicno nazvan "Sretna Nova Mr. Orwell". Tada su svi mislili kako se Orwell zajebao. Jugoslaveni su bili vecinom sretni i mislili kako su najpametniji na svijetu. Pametniji i od Orwella.
Najinteresantntnije u svemu je bila pop-muzika iz tog vremena.
Ja sam imao jednu skolsku drugaricu koja je imala rodicu u Njemackoj, a od koje je dobijala "Bravo"-magazin i kasete sa najnovijim hitovima, snimljenim sa njemackih radio-stanica. Na svakoj novoj naslovnici "Brava", izlazila bi neka od novih pop-zvijezda, a moja drugarica (sa kojom sam se kratko i zabavljao, sto i nije bilo bas ugodno iskustvo) se svaki put iznova zaljubljivala u jednog od njih. Prvo bi to bio Simon Le Bon, pa Paul Young, Nik Kershaw, George Michael, cak i onaj pjevac Alphavillea, rošavog lica. Svi ti pjevaci su u to vrijeme nosili tzv. jež-frizure, koje ce malo poslije, kad im se ukine jež, evoluirati u fudbalerke. E te frizure su postale muss i kod nas. Nosili su ih: Pava iz Plavog orkestra, pokojni Drazen Ricl i Nadrealsti, a Drazen Zeric-Zera jos uvijek ima takvu. Imao sam je kratko i ja. Cak sam i na par dana obojio desnu stranu glave nekom govnasto-zutom farbom, pa me i dan danas malo sram kad se sjetim. Nik Kershaw mi je od svih tih pjevaca bio i ostao najinteresantniji. Imao je dva velika hita: "The Riddle" i "Wouldn’t It Be Good". Kazu da je poslije snimao i skroz pristojne ploce, ali je sa takvim pokusajima, naravno, komercijaln propao. Svako tko je u to vrijeme bio tinejdzer morao bi znati napamet bar ovaj refren:
Wouldn’t it be good to be in your shoes
Even if it was for just one day
Sa ovim one shotom, Nik je postao teen-idol, a album "Human Racing" bestseller samo takav. E sad, potpuno neovisno od rivajvla osamdesetih koji je jos aktuelan i od hit-potencijala te pjesme, mora se reci da se ovoj stvari i nema što zamjeriti. Prije svega, produkcija je skroz netipicna za osamdesete. Ništa ova pjesma nema od synthy-dramaturgije aktuelnih hitova iz tog vremena. Sve je ovdje suptilno smiksirano. Synthesizer je pristojno utišan i tek negdje pred kraj jedan solo prolom "Yamahe dx-7", koji onako, u uzasno losoj i iritantnoj maniri ovog synthesizera, imitira neki neodredjeni zvuk, mjesavinu puhackih instrumenata i distorzirane gitare. Nikov glas je stidljiv i introvertiran. U videu za pjesmu, Nik nosi snijezno-bijelo odijelo, po kojem ce se reziser ovog videa iživljavati svim mogucim cudima graficke i video tehnike iz tog vremena.
Drugi Nikov hit je bio vec spomenuti "The Riddle". Pjesma u ritmu anglo-saksonskih vojnih koracnica. Iako "The Riddle" nije ni do koljena "Wouldn’t It Be Good", video za ovu pjesmu je spomenik tv-kretenizmu osamdesetih. Stajlirani Nik, u sakou sa podvrnutim rukavima, iz kojih izviruje glitter-postava (ovaj modni detalj je i pola desetljeca poslije u Bosni jos uvijek imao svoje pristase). Nik oko vrata nosi objeseni Stratocaster i ubi se svirajaci ga (kao i kolega mu Dieter Bohlen iz Modern Talkinga) iako gitare u pjesmi nema ni za lijeka. Diskografska kuca ce kasnije snimiti i jos jedan, "pristojniji", video-spot za ovu pjesmu u kojem vidimo Nika sa jebackim hozentregerima, izgubljenog u zemlji cuda kao mala Alisa.
Na kraju je Nik kao pjevac propao. Napravio je jos par hitova za Elton Johna i Boyzone. Nemam pojma jel' jos uvijek ziv i da li ga se neko sjeti u svim onim emisijama na RTL-u sto se na polupismeni i idiotski nacin bave fenomenom osamdesetih godina. Mene, "Wouldn’t It Be Good", sjeti na jedno ugodno vrijeme. Vrijeme kad mi je kosa bila dovoljno gusta da je razbarušim u jež.
Post je objavljen 13.12.2008. u 14:04 sati.