Moj dido nije volio Tita. Jednom prilikom je u jednoj birtiji u Gostilju rekao nesto ruzno protiv njega i poslije je imao problema. Mi, unucad, smo cesto provodili vikende i dio raspusta kod bake i njega u kuci. Sjecam se da su ponekad dolazili neki ljudi u crnom i na par sati ga negdje odvodili. Vracao bi se kuci potisteniji nego inace. Baka bi mu podgrijala ostatke od rucka za veceru, jer nije volio da se hrana baca. Poslije vecere bi zapalio jednu "Opatiju", koju je pusio samo u posebnim prilikama, jer inace nije bio pusac. Onda bi nas, djecu, poslao u krevet i ostao sam sa bakom.
Kucu je sagradio negdje krajem pedesetih ili pocetkom sezdesetih godina. Bila je to jednostavna, kockasta i lijepa dvokatnica sa tavanom i brizno uredjenom bascom. Inace je u Bosni bio obicaj da krscani grade kuce na dvije vode, a muslimani na cetiri. Da li je didov neimar bio musliman, ili su se didu svidjale vise kuce na cetiri vode, ne znam, ali kuca koju je sagradio bila je na cetiri vode. Mozda je dido bio vizionar.
Naime, u ovom proslom ratu, mi smo u vrijeme teskih sukoba HVO i Armije BiH stanovali u didovoj kuci. Razloga je bilo vise. Basca u kojoj se mogao uzgajati paradajz, bio je tu i kokosinjac, a mogli smo i nesmetano pticarkom skidati divlje golubove od kojih je tetka pravila izvrsnu juhu. Razlog je bio i taj da cuvamo tetku ciji je muz gotovo stalno bio na frontu. Kuca na cetiri vode, na periferiji grada obezbjedjivala nam je prilicno sigurno utociste, jer su desperadosi muslimanske vojske nasu kucu zaobilazili misleci da se radi o muslimanskoj. Jedino nam je jedan komsija povremeno zagorcavao zivot sa svojim toplo, hladnim ponasanjem. Ponekad bi dolazio da nas tjesi i da nam govori kako ce ubiti svakoga koji nas ruzno pogleda. Drugi put bi opet dolazio i prijetio kako ce nas on sam sve pobiti i spominjao nam je didovog ustaskog vucjaka koji ga je prije dvadesetak godina ugrizao za potkoljenicu. Sve u svemu, kuca na cetiri vode nam je bar malo ublazila muke u ratu i to joj nikada necu zaboraviti.
Jednag dana u vrijeme zestokih sukoba dobili smo i neobicnog posjetioca. Bio je to stariji covjek u grubom odijelu i francuskom kapom na glavi. Htio je pricati sa mojom tetkom. Nakon sto se je predstavio, ispricao je jednu pricu koju je nosio u sebi kao teret mnogo godina. Ispricao nam je kako je bio svjedok didinog huljenja Tita u gostiljskoj birtiji i kako je poslije toga otkucao dida. Ispricao je kako je znao da su dida maltretirali, mucili, primoravali da nesto prizna i da suradjuje sa njima. Rekao je kako ga je sve te godine to mucilo i kako je sam sebi obecao da ce prije nego sto umre doci da sve isprica didovoj djeci i da im se izvine, jer je znao da je dido bio jako dobar covjek. Ja isto znam da je dido bio jako dobar covjek, iako mi kao djetetu nije bilo jasno sto je, dok smo mi djeca, sa suznim ocima gledali na kolor-televizoru "EI-Nis" posljednji ispracaj druga Tita, a dva gentera u crnom cekala u dvoristu (iako su tada didova djeca vec bili poznati i ugledni gradjani) tiho prozborio: "Hohstapler!".
Poslije rata, didova djeca su odlucila da zamijene na didovoj kuci propali krov i podignu jos jedan kat. Novi krov sada nije na cetiri, nego na dvije vode. Ne znam koliko im je to bila pametna odluka. Ne znam ni sta bi dido na to sve rekao.
Post je objavljen 06.12.2008. u 12:43 sati.