parliament

četvrtak, 21.02.2008.

Kosovo, Mon Amour

Da, bio sam nekada na Kosovu, citavih mjesec dana. Bili smo smjesteni u jednoj napustenoj skoli, spavali u vrecama za spavanje na onim kvalitetnim sivomaslinastim logorskim podmetacima. Bilo je ljeto, mjesec juli. Noci na Paštriku, prokleto hladne, a dani jos prokletije vreli. U blizini skole nalazilo se selo u kojem je zivjelo neko albansko pleme. Zene su sve imale crnu kosu i cudnu odjecu tj. nosile su oko struka neki drveni trokut preko kojeg su oblacile crne haljine. Jednom dnevno, u poslijepodne, dolazila je cisterna sa vodom koja bi prvo napunila nase vojne mjesine, a onda i presuseni seoski bunar. Tom prilikom bi se sakupilo citavo selo i punilo plasticne kanistere vodom iz bunara. Nas zapovijednik je bio vodnik sa svojih dvadeset godina, koji je prijepodne provodio tako sto nas je vodao po vrletima Paštrika sve do mjesta sa kojeg se vidi Beli Drim. Poslijepodne bi rucao, dao nama slobodno i pisao pisma svojoj djevojci. Sjecam se jednog Makedonca iz mog voda koji se zvao Kosovski i koji nije govorio srpski jezik, a jedva i makedonski. Dosao je iz Australije da odsluzi vojni rok. Imao je frckavu crnu kosu i male brcice podsisane po PS-u. Jednom prilikom je postavio kantu vode na vrata od ucionice u kojoj smo spavali i kada sam usao ta kanta je pala na mene i udarila me u glavu. Kosovski se smijao, a ja sam onako isfrustiran i mokar skocio na njega da mu slomim kicmu. Kasnije mi se izvinuo na engleskom, a i ja sam se njemu izvinuo zbog moje pretjerane reakcije. U stvari, mene je najvise izivciralo to sto svoje najbolje dane provodim u toj vukojebini, a pri tom me drka i tamo neki Makedonac koji nema nikakvog razloga da bude tu i da me drka. Par puta je do nas gore dolazio u Puchovom terencu i jedan bezbednjak, major, sa "Politikom" pod miskom na kojoj je crnim flomasterom zaokruzio par tekstova koje je jedan od nas trebao glasno procitati. Teme tekstova su bili podaci o silovanim Srpkinjama od strane Albanaca, zapaljenim srpskim stalama i slomljenom bagrenju. Jedno poslijepodne smo dobili uzbunu da sa svojim Pinzgauerima sletimo u Prizren, jer je irendenta posijala nekakve letke po ulicama i mi smo (dobro napaljeni tekstovima "Politike") dobili neodredjeni zadatak da se pojavimo u gradu. To je bilo u vrijeme iftara i ljudi u Prizrenu su nam se dobrocudno smijali, ocito ne previse impresionirani nasim maskirnim uniformama. Neke zene su nam iz kuca iznosile hladne lubenice i vruce kolace.
Onaj moj vodnik, kojem sam zaboravio ime (sto je cudno jer sam sa covjekom proveo godinu dana i cesto bio na strazi iznad grada Niša, gdje smo cuvali neke kontejnere, a on kao komandant straze je boravio u sobicku i hibernirao telefonirajuci i pisuci pisma svojoj djevojci), nas je upozoravao da ne gledamo djevojke iz sela, jer necemo izvuci zivu glavu. Ucestvovao je i u dvije zanimljive akcije. Prva je bila kada su ga seljani zamolili da ode ustrijeliti konja kojem su drva polomila noge (izgleda da je izvlacenje drveta s konjima bilo jedino zanimanje kojim su se nasi seljani bavili), sto je nakon dozvole iz prizrenskog garnizona i ucinio. Drugom prilikom su mu seljani ucinili cast da bude gost na jednoj svadbi glede cega je na prizrenskoj pijaci kao poklon mladencima kupio prekrasni plasticni kanister za vodu.
Ostatak Kosova sam dozivo, uglavnom, pod ceradom Pinzgauera, promatrajuci ga kroz najlonske prozore. Sjecam se i prizora kad smo se tim vozilima spustali iz pustahije u Pristinu. Ta slika smedjih polja oko Pristine i usamljenog grada kao oaze u pustinji mi se je duboko urezala u pamcenje. Kao nesto lijepo i nadrealno. Lijepo kao obrisi Paštrika u sumraku. Nadrealno kao albanski bunkeri koji se sa litica Paštrika kotrljaju prema Belom Drimu.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv