parliament

srijeda, 05.03.2008.

Udri bogataša i uzmi mu sve pare...

Volite li novac?
Zamislite kako je lijepo biti bogat. Svaki dan si mozete priustiti Botox špricu ili napuniti usne silikonom dok ne eksplodiraju. Mozete si priustiti i friškog kokaina. Ili kao Paul McCartney ozeniti jednonogu manekenku koja ce vas kostati nekih pedesetak milijuna funti sterlinga. Sitnica.
Jedini problem sa novcem je i ako ga imate u neogranicenim kolicinama, opet ga nikad nije dosta.
Ljudi zele biti bogatiji nego sto jesu, a Paul se trebao samo sjetiti da je nekad pjevao: "Money can’t buy me love".

U Njemackoj je upravo u toku velika akcija raskrinkavanja bogatasa (uglavnom uspjesnih i manje uspjesnih, preplacenih menađera) koji su slagali drzavu i utajili porez. Ti i takvi bogatasi su dio svog tesko zaradjenog novca poslali na tajne lihtenstajnske i svicarske bankovne racune. Sada ih drzava ganja, a javnost filozofira o moralu svojih najbolje placenih sinova. Ne mogu reci da me to sada nesto pogadja i da zbog cijele te afere ne mogu spavati. Isto kao sto me ne pogadja ako netko vozi nocu bicikl bez svjetla ili potajno oblaci zenski donji veš. Znam da od tog silnog novca ja i ovako i onako nemam nista.
Novac je po svojoj prirodi jako apstraktna stvar. Ja osobno volim kad ga imam u ruci i kad mi suska pod rukama. Kao obicni broj na racunu mi je nedodirljiv. Jos od djetinstva mi je idealna slika bogatasa ona Baje patka iz diznijevih stripova. Baje, koji se kupa u svojim zlatnicima. Meni su kao djetetu najdrazi bili petobanci koji su, ako su bili svjeze iskovani, sijali kao Bajini zlatnici. E te sam ja sakupljao i mijenjao ih i za vrijednije novcanice.
Moj odnos prema novcu vjerojatno je genetski uvjetovan. Mojim roditeljima nikada nije nedostajalo novca, ali ga nikada nisu ni nesto puno imali. Visak bi pretvarali u devize i stavljali ga u kovertu koju bi pohranili u jednu od ladica pisaceg stola. Ja bih znao katkad maznuti tu kovertu, pokazati je svojim drugovima i vratiti na mjesto. Neku posebno emocionalnu vezu s tim novcem nisam imao, a i kako bih kad je ta koverta bila redovno praznjena.
Kao dijete nikada nisam razmisljao ni o tome koliko cu zaradjivati kad odrastem. Moja zelja je bila da pronadjem neki posao koji me nece puno zivcirati, a jedino je bilo vazno da mi nakon posla ostane dovoljno vremena za slusanje i pravljenje muzike, za citanje i putovanje. Danas vec dvanaestogodisnjaci razmisljaju o tome kako da se obogate. Za danasnju generaciju sam fosil koji jos uvijek mora euro pretvoriti u dojcmarku da bi skontao koliko nesto kosta. Ali to sve opet ne treba da znaci kako sam ja (kao dijete samoupravnog socijalizma i usmjerenog obrazovanja) izgubljen u vremenu i prostoru. Ne. Ja svoje financije imam pod kontrolom. Cilj mi je skupiti 450.000 eura do svoje 65. godine i da onda zena i ja fino zivimo od onih 3% kamata orocene stednje i penzije. I nitko sretniji od nas.
Najveci problem u ostvarenju tog cilja je sto covjeka uvijek tjera neki šejtan kapitalzma da svoj novac investira. Cim se sakupi neka sumica na žiro-racunu odjednom sa svih strana vas pocnu bombardirati recenicama: "Moras kupovati akcije! Moras kupovati fondove!"
E da bi ja sad kupio akcije, moram otici i u poslovnicu Raiffeisen banke u kojoj imaju uzasno ruzan namjestaj. I znam kad god tamo odem da ce da me zajebu. Oni su tamo uvijek sretni i nasmijani. Kako i ne bi bili, jer ako otvorim kod njih stednu knjizicu i dadnem im svoj novac, oni mi kazu: "Ok, 1,25% kamate dobijate na vasu stednju." I kez od uha do uha.
Ako ja od njih trazim novac, onda kazu: "12% kamate." I opet kez od uha do uha.
Ja ne tvrdim nista, ali mi se cini da je to prilicno bezobrazno od njih.
Sad ce netko reci kako akcije treba insan sam preko interneta kupovati, jer kupovinom akcija preko bankovnog savjetnika za financije financiram ujedno i njegov novi BMW-e, a on mi pri tom prodaje one svoje akcije na kojima je i sam upao, pa se vadi na meni.
Dakle, da bih kupovao akcije preko interneta najbezbolnije je anulirati konto u Raiffeisen banci i prebaciti ga u neku od internetskih "No Name" banaka. Ali ovdje opet dolazim u sukob sa svojim konzervatizmom, jer si jednostavno ne mogu predstaviti u glavi da je moj novac siguran negdje u internetu na nekom serveru. Zato volim kad se vozim autom i prodjem pokraj Raiffeisen banke i kazem svom sinu: "Evo gledaj lafcino, tu je nas novac." Pa onda udjemo lagano u banku kao Jesse James i Billy the Kid, izvucemo karticu iz dzepa i dignemo 50 eura.
Ali hajde da sebe analiziram kao potencijalnog online brokera amatera. Za ovaj posao covjek bi svoje slobodno vrijeme morao provesti iskljucivo u internetu i opterecivati se raznim pricama o raznim firmama i onda donositi dramaticne odluke o ulaganju vlastitog novca. Ja, medjutim, nalazim da ako covjek godisnje razmislja o novcu vise od pola sata, onada u osnovi nesto nije u redu s njim. To je i problem sa onim gorenavedenim nezasitim njemackim milijunasima koji utaju poreza vrse u velikom stilu.

Covjek koji meni obracunava porez je porijeklom iz Sinja i godisnje me kosta 200 eura. Ja mu kao uzorni titov pionir sam skupim sve potvrde koje su relevantne za povrat poreza i dodjem mu na noge, a on mi za tri minuta sve to obracuna na digitronu (proizvedenom sedamdesetih godina u Bujama) i naplati 200 eura. Kad sam ga jednom pitao sto to on uradi za 200 eura, odgovorio mi je kako u to ulazi 50 eura postarine i telefoniranja, iako mi on nikada ne pise, a jos manje sa mnom telefonira. Ali sve se u sebi mislim kako je to dobar znak, jer ako tako dobro mene izvara, valjda izvara nesto i drzavu. Neki pametni ljudi mi kazu da si trebam nabaviti jedan programcic na cd-u i da si onda za jedno poslijepodno bez po muke mogu obracunati porez na pc-u. Poznavajuci sebe znam da bi se to jedno poslijepodne oteglo na godinu poslijepodneva i da ja to nikada ne bih stigao napraviti.
Ono sto mene u svemu najvise zivcira po pitanju financija su telefonski pozivi raznih banaka i agenata osiguravajuceg drustva koji mi obecavaju da ce optimirati moje financije. Ti tipovi su gori od jehovinih svjedoka ili onih poznanika koji organiziraju Tupperware ili Zepter partyje. Svaki put kad ih (kao kulturan covjek bosanskog backgrounda) odbijem, kazu mi u ukoravajucem tonu kako samo poklanjam svoj novac. Otkada je to zabranjeno poklanjati vlastiti novac?
Nas razgovor tece otprilike ovako:
-Vi poklanjate svoj novac. (ljutito)
-Nemam vremena da se bavim novcem.
-Ali ja mogu to obavljati za vas.
-Dobro jel se mozemo dogovoriti preko telefona?
-Ne, vi morate doci do nas ili cemo mi doci do vas.
-Zasto?
-Da se u miru o svemu dogovorimo.
-Ali ja nemam vremena.
-Pa to kazete svaki put.
-Da i molim vas da me onda vise ne zovete. (sad ljut ja)
-Ali vi poklanjate svoj novac...
....
Onda onako silnicki zalupim slusalicu telefona i pomislim kako li je tek onima sa puno novca kad meni ovoliko diple. Polazim, naravno, od pretpostavke da broj novcanih savjetnika raste proporcionalno sa kolicinom novca na racunu. Kakav uzasan zivot moraju onda imati ti truli bogatasi ako ne zele da poklanjaju svoj novac. A ne zele.
Stalno zivjeti u strahu da svom novcu nisi dovoljno dobar otac i da ga ostavljas samog da umre od gladi je nepodnosljivo. Zato ga valjda ovi bogatasi i sakrivaju po svicarskim i lihtenstajnskim bankama. Tako im je daleko od oka, a i od srca.
Ja bih najvise volio da citava prica sa povratom poreza se odvija onako kao sto sam kao mali kupovao kruh i mlijeko. Istresem gutu para ciki na pult, a on uzme koliko mu treba i ostalo mi vrati. Tako bih i ja da donesem svoju kesu zaradjenog novca drzavi, a ova uzme dio koji joj pripada i mirna Bosna, a i Njemacka. Uostalom, da su ovi silni bogatasi koje su pohvatali tako razmisljali kao ja, danas bi bili sretni ljudi, a ostalo bi im dovoljno i za Botex i za silikon i za kokain i za jednonoge manekenke.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv