parliament

srijeda, 06.09.2006.

BULLSHIT

Danasnja djeca sve bolje znaju. Znaju praviti i bolju muziku. Zato mi i idu na kurac, jer nemaju pojma. Vecina emo i punk klipana misle da su slusajuci Joy Division i Sex Pistols ili Green Day i Franz Ferdinanda uhvatili muzickog boga za jaja. Obicno ljudima, sa kojima nesto snimam kazem da si poslusaju neki Albert Aylerov album ili Pharoah Sandersa. Nije spas u jazzu, ali bez slusanja dobrih muzicara, ne mozes nikada napraviti muziku koja valja. Zar bi Hüsker Dü bili to sto jesu da nisu bili opsjednuti opskurnim jazz-stvarima. Ako uzmemo za primjer neke od americkih underground bendova kao sto su bili vec spomenuti Hüsker Dü ili Replacements i preslusamo njihove niskobudzetne "fucking amazing records", dolazimo do zakljucka da se te ploce gotovo ne mogu ni slusati koliko su dobre. "Pink Turns To Blue" od Hüskera je jedna od najdepresivnijih i najboljih pjesama ikad snimljenih u povijesti rock-glazbe. Toliko je nevjerojatna da mi je ponekad potpuno neslusljiva, jer bi od prevelike doze mogao skociti kroz prozor. Uvijek kazem mladim muzicarima da bi takve ploce trebali snimati. Nije bitno stilsko ili muzicko opredjeljenje, bitan je taj feeling u stvaranju i sviranju glazbe. Treba nam nesto sto ima dusu i muzicari koji imaju muda da riskiraju. Ono sto me najvise zivcira kod tzv. punk i alternativnih bendova je da nitko vise nema interesa da svira. Umjesto toga imamo simulaciju live-takea editiranu i korigiranu na kompjuteru. Vise gotovo i ne mogu cuti one magicne greske koje nekom snimku daju karakter. Pro Tools, Cubase i Logic ubijaju muziku. Naravno da sam svjestan svih prednosti digitalnog editiranja, ali volio bih cuti neki novi bend koji stvarno zna svirati. Mozda bi producenti vrijeme za editiranje trebali iskoristiti da bend dovedu u formu. Ili je to nemoguca misija. Danas svi koji se bave stvaranjem glazbe provode previse vremena u studiju i za kompjuterom, a nitko nema pojma kako bi bend trebao zajedno svirati. Koji ti kurac trebam korigirati bubanj u Pro Toolsu na jednoj sesnaestinki ako znas svirati.
Covjek ne svira kao masina i nikad mu bubanj nece moci zvucati kao sto zvuci kvantiziran na rasteru Pro Toolsa. Svejedno kako netko svira, svaki udarac je drugaciji. Drugacijeg inteziteta i drugacije placiran. Citava danasnja produkcija zvuci kao da je u konzervi snimana. Sa vokalom se radi totalno sranje. Pusta se kroz intonacijske programe kao sto je Autotune, umjesto da se pjevac pomuci i ponovno otpjeva pogresno otpjevanu notu. Ako malo obratite paznju, pop-produkcije tipa Britney Spears, rock-bandova kao Hoobastank ili punkera kao Green Day zvuce isto. Kao da sve vokalne dionice pjeva jedna, te ista osoba. Glazba je danas Cyborg, fuzija covjeka i masine. Kraftwerkova nocna mora. Danas bi Kraftwerk bili avangarda tek kad bi uzeli gitare i poceli svirati. Ako s druge strane poslusate ploce poput "Exile On Main Street" biti ce vam jasno zasto danas jos uvijek takve ploce egzistiraju kao zivi organizmi. Jedino pravilo kod stvaranja glazbe bi trebalo biti da nema pravila. Prije su se ploce snimale na primitivnim uredjajima i mnoge zvuce uzasno, ali svejedno su opasne, jer je stav tih ljudi bio: "To smo mi i tako zvucimo, a na vama kao slusateljima je da skontate sto cete sa nasom glazbom". Hendrixove ploce, pogotovo iz Electric Ladyland Studio faze, zvuce prilicno konfunzno. Nije dozvoljavao tehnicarima da mu se puno petljaju oko zvuka. Sam je u svom studiju eksperimentirao, a danas, unatoc greskama, ti snimci zvuce savrseno.
Nisam, naravno, neki poznavatelj aktualne hrvatske glazbene scene. Od onoga sto mi je poznato, najbolji su mi Bambi Molesters i to ne zato sto sviraju glazbu koju ja volim ili sto su im stvari neznamkako dobre. Taj bend sam nekoliko puta slusao uzivo i preslusao nekoliko njihovih albuma. Sve se tu uklapa u moju viziju o dobro napravljenoj glazbi. Death Disco je takodjer jedan od bendova koji mi onako na nevidjeno smrde na dobro. Kao `Herver` sir. Iako sam slusao tek nekoliko demo-snimaka, kod tog benda se osjeti sviracka energija koja je u svakom slucaju pozitivna. Volio bi ih vidjeti uzivo i zelim im da snime jednu prljavu, klaustrofobicnu, okrutnu i nihilisticku plocu. Marshmallow je tip ciju sam glazbu otkrio zahvaljujuci Rutvicinom neumornom lobiranju. To je tip koji je svemir sam za sebe, pa i nema neke velike veze sa bilo kakvom scenom. Jednostavno pravi dobre pjesme i slusajuci ga dobije se zelja odvesti ga u studio i pustiti traku da laufa. Iritantno u njegovoj glazbi je to sto je snima na racunaru. My Buddy Moose i Casual Elvis su bendovi cija produkcija nije losa, ali bendovi koji mi poslije trece stvari dokurce. Sva ta americana furka je malo sranje. Mozda su sesir i banjo cool, ali ako vec mora biti onda nije lose baciti pogled u kajdanku Yo La Tengo ili Beach Boysa ili Charles Mingusa. Nedostaje kick koji bi me kao slusatelja izbavio iz letargije. Zato, croamericanu vrlo brzo skidam sa programa i pustam yumex. Eto toliko.




Danas sam si kupio dva albuma: The Scruffs (Wanna Meet The Scruffs) i PIL (Metal Box). The Scruffs su pravi dragulj powerpopa jos iz 1977. godine. Cudno je da banalni bendovi ovog zanra poput Outfits ili The Knack imaju publiku, a Scruffs su pali u zaborav.The Scruffs su bili bend iz Memphisa, svirali su powerpop bogat riffovima i dovoljno mocan da zavrti glavu. Samo ih je bio fol otkriti.
PIL "Metal Box" je orginalno vinilno reizdanje u pravom limenom boxu (koji je vec poceo hrdzati ispod etikete sa cijenom). Ova mjuza brije kroz vene, a i arterije. Lydonov jauk, Levensova ´metal on metal´ gitara i Wobbleov dub-funk-bass, pri svakom novom slusanju izazivaju strah (osim ako se potenciometar na pojacalu ne okrene u krivom smjeru). Ovo novo izdanje je egzaktna reprodukcija orginalnog 12-inchnog izdanja. Analogni remastering napravljen u duhu muzike i 45rpm. Hermeticno, dinamicno i pod pritiskom.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv