I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Nedelja navečer, zvoni telefonček, novi broj koji posjeduje možda četvero ljudi dakle mora bit hitno. S druge strane prepoznajem zvonki ženski glas, M. je naravno i odrješitim glasom -E. je prekinuo sa curom i išao proslavit i mi sad nemamo kud s njim vlak je otišao i evo vozim ga tebi. Ali M. ja.... i auto je bio već parkiran u dvorištu. 5 minuta poslje - E. na mom kauču uopće nesvjestan gdje je ni što se događa, M. je bila doma sa curom vjerovatno sklupčana uz tv. Bijes radi tako bezobraznog upada zamjenila je nemoć, sekundu poslje sam ga pokrila i otišla u svoju sobu. Buljeći u zaslon laptopa oko 4h ujutro čujem kucanje i tihi glas u triježnjenju, joj N. totalno sorriš za sve, fulao sam vlak i iss tak mi neugodno.... Ma sve 5, si gladan? Kava? i tak je počelo. Proveli smo jutro razgovarajući o svim životnim i ne životnim mogućim problemima i ne problemima, skuhao je puding za doručak i otišao na vlak. Telefon je zazvonio opet. Ovaj put A. Da skratim priču nakon ne znam kojeg puta u kuhinji mi je ko tinejđerica tulila žena od 35 godina, za razliku od zadnjeg puta u naručju je držala sada dvogodišnji smotuljak kovrči i dalje tulila ko tinejđerica nakon po tko zna koje svađe i nasilnog obračuna između nje i seljačine koja se usudi nazvati ljudskim bićem,a zapravo je smeće najgore vrste, slabić i kukavica :o ...ona je stigla na vlak sa tim smotuljkom, mojom srećicom =). Nakon slušanja jedne te iste priče, jednih te istih argumenata zašto otići, zašto ostajati pošto je već vidno bila iscrpljena fizički i psihički poslala sam je u krpe i preuzela malecku. Dva sata kasnije smotuljak sreće je bio okupan, nahranjen i hiperaktivan skupa sa mojim psom i zvonom na vratima. E. se vratio tražeći utočište na par dana. I tako dobih u 24h tri izbjeglice. Nakon teškog nokauta A. se ustala, rastresena, uništena ali na sigurnom bar neko vrijeme. E. je ustao na isti način, uništen ali na sigurnome, ja još nisam odspavala. Današnji dan nam prolazi u smijehu, hiperaktivno djete i hiperaktivni maltezer sa hiperaktivnim momkom-dadiljom po kojoj smiješ crtat. Krivo je obojao balon pa se srečica ozbiljno i namrštila, morala je odmah i na njemu jedan da budu kvit.



Pijem svoju šalicu kave. Pošto sam udjelila A. i kikačici gostinjsku, kauč je dobio E., ja se nisam odrekla komocije svog malog kutka i velikog bračnog kreveta, A. se totalno raspizdila kad sam rekla, plaši se bračnih kreveta...naposljetku osjećam da ću se onesvjestit.
I uletava mi hiperaktivni tim i guraju se na krevetu svi odreda, pes, smotuljak, i taj stranac od 2m sa bogovskim smješkom i najtoplijim očima na svijetu, službeno nisam normalna. Uzela sam si 2 dana slobodno naravno, i inače spavam 4h dnevno ali ni umor nit iscrpljenost nit prijetnje smrću me ne bi natjerale da maknem oči sa tog prizora - 2 loptice za 2kn koje usrećuju jednog ludog pesonju, jedno kovrčavu kikačicu i jednog odbjeglog momka. U 2h ujutro. Ustajem i na laptopu gledam kako svira inside my casket jer se kikačici sviđa kako vokal maše rukama i svi nešto viču i skaču, također radi kikačice u 2h moram ići kuhat gris sa cimetom. Nakon još sat vremena skakanja, hiperaktivan tim pregara i napokon nastaje tišina.



I'm not searching the sky for a reason to live
'cause I found beauty right here and found the passion to give,
so let me give you my heart, let me give you my tears,
let me give you my life, let me give you my fears.



EDIT: samo za mm dodatak svim ovim fotkama, Dylan Richter