I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Znam da je opet pjesma ali nekad se naprosto ne znam drukčije izrazit. Nekako mi pristaje uz ovaj kišno-snježni dan...


"I cannot leave here, I cannot stay,
Forever haunted, more than afraid.
Asphyxiate on words I would say,
I'm drawn to a blackened sky as I turn blue..."

Riknuo mi je hard na kompu pa se moje obećanje o češćem javljanju pokazalo - budalastim jer mi je naprosto nemoguće u ovim vremenima izdvojit veći iznos za nešto, pa makar to bio i hard koji mi eto ponekad život znači. Da mi ovaj mali komadić raja ipak ne zjapi prazan ostavljam zarazni pjesmuljak koji već par mjeseci ne izlazi iz glave, a eto sad mi je baš i prikladan postao

So hard to console...



It's breaking my heart to see you walkin' throught the night.

Već neko vrijeme gledam kako mi blog zjapi prazan, nekako mi je postalo tako teško otipkati koji red. Uz ovaj blog vodim još jedan koji je zapravo replika ovoga na engleskom/finskom sa dodatkom nekih pizdarija o mejk up-u i modnim glupostima koje me vesele. Problem nastane kad napišem 5 stranica teksta i umjesto da završim i stisnem objavi ja ga pošaljem u skice ili otpad jer nikad ništ nije dovoljno dobro...naravno dok me prođu emocije koje su me potaknule na pisanje prvotnog prođe i baba sa kolačima i više je glupo išt popravljat, obrađivat il objavljivati rekla bih na kraju krajeva za koga ja pišem? prije svega za svoju egocentričnu guzicu- dakle od danas više ne cjepidlačim i ne odugovlačim, službeno! enter pa šta bude
Od danas objavljujem jednom dnevno, treba mi mala konstanta, nešto da me malo pogurne...