I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Ustala sam, popila kavu,pozdravila se sa svojim ukućanima i otišla radit. Nisam ni slutila da će mi se kroz 2 dana poimanje toliko promjenit. Iz temelja. Oduvijek sam cijenila iskrenost više nego išta, a da nisam pritom shvaćala koliko je lijepo živjeti u blaženom ne znanju. Rekli su mi da sam pre-emotivna, slažem se, to sam čula osobito u proteklih par mjeseci od nekoliko različitih ljudi. Vjerujem im. Vjerujem i u stvari u koje ne bih trebala vjerovati poput ne iskvarenosti određenih emocija i ljudi, dakle, mogli bi zaključiti da sam i naivna i blesava također kad već živim u takvom svijetu gdje se određena doza već navedenih stanja čini pretjerano dramatičnom, neukusnom i naprosto djetinjastom. Ne pokušavam pobjeći od svojih pogrešaka iako bih mogla samo okrenuti leđa svemu i praviti se da ne postoji ništa oko mene. Da, to bi bilo lakše, no bojim se da je za to kasno. Također je sve i dalje predramatično. Jer sam sad kao odrasla cura i dalje sklona suzama i strahu, strahu da gubim, da će se stvari oteti kontroli i najgore od svega da ću opet pogriješiti vjerujući u nešto što očito ne postoji. Dodajem Sentenced na playlistu i pravim novu šalicu kave. Najgore od svega je vjerovatno sram kad shvatiš koliko si naivan bio. 12 sati sam provela u razgovoru o tome koliko sam sigurna u sve, koliko želim i kako sam spremna ostaviti sve iza sebe,a sad...osjećam se kao da sam ustala iz groba. Ne znam što da više kažem. Strah me pomaknuti se, mrzim samu sebe jer sam povjerovala. Opet dolazim do zaključka kako nema veze kakav si, karma ima svoje načine.

Slomljeno mi je srce.


We'd pray to find our place.
Take flight to eastern skies, and when the winds change, we'll be blown back to here.