I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Bez obzira kupuješ li cipele ili se spremaš posvojiti djete važnost promišljenog donošenja odluke je uvijek upitna ako centar za razmišljanje preplave emocije umjesto - mozga. Dakle prije nego što skočiš trebao bi reći hop ali i pogledati kuda to skačeš, doduše uvijek možeš učiniti sasvim suprotno od onoga što se očekuje u skladu sa godinama i zdravim razumom. S obzirom da je razum i ovako precijenjen, moram priznat da ima nešto u onome kad sumanuto mlataraš rukama po zraku dok vrištiš u slobodnom padu. Doziranje bi trebalo biti pravilno u svemu - kavi, poljupcima, unosu soli i masnoća, entuzijazmu, potrošnji goriva na utrci Formule 1... ali eto to ne radimo svi i definitivno ne radimo na isti način. Da li je to štos loše matematike, nade da će stvari ovaj put ispasti bolje nego prošli ili jednostavno ljudska gluposti - ne bih znala reći, jedino što mogu osobno potvrdit je da može biti vraški zabavno. Privuku nas sitnice, znatiželja i nada, zadrže nas prijateljstvo i ljubav. Prije sam spadala u kategoriju promišljenog skakača, stvari i situacije sam shvaćala nadasve ozbiljno, sa 18 sam imala 35 u glavi, sve je bilo tip-top, cement i rad, sve se provjeri i tek onda se prijeđe cesta. Sada sa dvajstdvije i kusur provjere i analize su mi se popele na vrh glave. Dok sagledam sve iz svakog kutka prođe trenutak i opet sjedim i razmišljam što sam trebala, a nisam. Sada sam čvrsto odlučila malo olabavit doziranje. Spontani poljupci, bačene karte i isključivanje gledanja lijevo-desno barem na neko vrijeme! Barem dok me ne pogazi nešto želim malo živjeti =).želim si priuštit probleme sa odlučivanjem tako što se malo za promjenu prepuštam emocijama, odmaram mozak na neko vrijeme.