I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Koliko puta u životu čovjek može zapravo odrasti?Kada pogledam ljude oko sebe,neke bliže i neke dalje,neke bolje i neke gore svi uvijek prolaze kroz promjene,nove početke i na kraju nove završetke.Nema granica više oko ničega i u nikome.Zakonski postoji okvir kada odrastemo-famoznih 18 godina.Ja sam svoj 18.rođendan proslavila odavno i dalje se ne smatram-odraslom.Osobno spletom okolnosti odraslija sam bila sa 16.Nedavno su otvorene neke stare rane.Shvatila sam da se i nakon nekoliko godina nisam mogla pomiriti sa smrću osobe koja je toliko utjecala na mene,u tako lijepoj,toploj noći jecaj je proparao spokoj i tišinu,oteo se duboko,duboko iza nekih teških vrata,misao se probila i iznova slomila srce.Sjećanja bole,sjećanja ubijaju i zato ih je najlakše zatvoriti,zaključati.Tako mi je teško palo.Svaki put takve stvari pogode i sruše te ravno na tlo,izbiju ti zrak iz pluća.To staro razdoblje je bilo mučno,kao da je netko čitajući moju priču izderao grubo,nasilno,bezobrazno cjelo poglavlje moga života,mene.Bacili su me u vrtlog laži,odlazaka,boli,straha.I dalje me proganjaju takve stvari,samo u manjoj mjeri i u glavno ih nisam ni svjesna.Samo se povremeno trznem u snu,jer se sjetim glasa,mirisa,stihova ljudi koji više nisu tu zbog ovog ili onog razloga.Na tren osjetim bol,nadnaravnu bol koja propara srce i ostavi tako poznat gorak okus u ustima,i zjapeću ranu na srcu koje i dalje kuca,kuca,kuca,kuca i dalje otkucava.Očito imam neku opaku mazohističku crtu u sebi...želju za životom.Najteže je ne željet ništa pitati jer se bojiš odgovora,jer se bojiš onog trenutka kada ti stvari dođu do svijesti i ti se slomiš na sitne komadiće,hvataš zrak,a ne možeš doći do njega.Toga se ja užasavam,trenutka kada će mi obrana pasti,kada će noge prestati hodati,neću čuti korake i pjesma koja mi okupira misli će utihnuti.Bojim se tog ponora.Bila sam tamo i zbilja se ne želim vraćati,nikada više.Danas je situacija drukčija.Kada padam dočekam se više-manje sama na noge,stresem glavom i ponekad pridržim se za ruku njega koji je tu.Proganjat će me i dalje duhovi i demoni koje sam susrela tokom ovih 19 godina,naravno pitat ću se da li sam mogla neke stvari drukčije,ali ne jer žalim zbog nedostatka hrabrosti da učinim nešto što bi mi drastično promjenilo život,mene će i dalje proganjati pitanje vremena koje sam uzalud provela pokušavajući sama ustati i disati kada sam cjelo vrijeme bila nadomak...a nikada zapravo blizu.Treba mi,zbilja mi treba,moja osobna droga.Ovisna sam o mirisu,glasu,kretnjama,načinu na koji dotakne moj obraz usnama.I strah me pada,to ne bih preživjela.I ovako se teško nosim sa svim tim mislima koje pobjegnu kada utonem u san...Nikada mi ne bi mogao dosaditi,pa tek sam te dobila.