|
I touched with one
who made me run
away from my own soul...
Sasvim slučajno u trenutku sreće spoznala sam koliko zapravo gubim u svemu ovome.Osmjeh se maknuo tako brzo sa moga lica i došle su zabrinute misli,poput oblaka koji se pojave usred najsparnijeg ljetnog dana.Oblaci nose olakšanje,toga sam svjesna ali put koji me čeka...taj pljusak kroz koji moram proći da bih odahnula me prestravljuje!
Nikada nije bilo lako,apsolutno nikada i ne očekujem da će ikada biti lako samo...ne bi bilo na odmet da se ti silni oblaci zadrže još malo podalje mene,još samo malo.Lijepo mi je ovako,uživala bih još trenutak ili dva u onom dijelu neba gdje se još ne pokazuju oblaci.Ključna riječ je još.
In this world with it's many illusions
we are moving like mice through a
maze...
Taj ustroj protiv kojeg sam se borila od malena zato što sam stvari,ljude i pojave naučila ne uzimati zdravo za gotovo ili možda sam predvidjela neke rečenica?nisam dobro pročitala onaj sitni dio na ugovoru?ono između redaka? i da nisam zapravo ništa naučila?Da bit će to...nisam ništa naučila,opet sama sebe zavaravam.Jedna jedina misao mi slomi srce.Sama sebi ga slomim.
Da li je to mazohistički pristup vlastitim osjećajima ili samo pripremanje na nešto?Mjera opreza?Spuštam glavu na rame jedinoga koji me nikada nije razočarao.Koliko ti samo dugujem.
And now I find what's left behind
has served to make me whole.
Full of doubt, deception, and delusion
seeking purpose to all earthly days...
Prošla sam kroz toliko toga i nije mi žao.Da nisam imala takvo djetinstvo kakvo je,nažalost,bilo možda bih odavno bila na drugom kraju svijeta...možda bih tamo bila sretna i lišena spoznaja o tome koliko ljudi mogu biti okrutni i nemarni,slijepa ali na sigurnom.Ne!Čeznula bih!Duboko u duši bih čeznula i malo po malo umirala bez daljnjega jer kad pogledaš-ne bih bila cijela,ni približno koliko sam sada nadomak toga...samo mi treba prilika da zadržim oblake još malo,samo malo.
I search within beneath a skin
that bears both pleasure and pain.
In a world full of constant confusion
I will not be a par to the craze...
Prezirem život pod staklenim zvonom možda zato što ga nisam okusila.Zamjeram onima koji se tako provlače,onima koji se boje,zapnu i tu ostanu iz straha da ne padnu preko zapreke.Možda samo zato što nikada nisam vidjela najdraže da to rade.Oduvijek me okružuju posebni ljudi i na kraju kada dođe onaj oblak nadam se da će biti tu i dalje.Uvijek će nedostajati jedna osoba...toga sam svjesna jer na to ne utječemo mi sami već onaj famozni ustroj tijeka života ali snaći ćemo se jer nas ne drže zidovi...niti od stakla niti od tuge.
In the afterlife will dark be bright?
Will cold be warm?
Will the day have no night in the afterlife?
Will the blind have sight in the afterlife?
Što nas čeka nitko ne zna...hoće li me jednom dokrajčiti vlastite misli ili oni oblaci koji ne prolaze-iskreno se nadam da neće.Hrabrost ljudi oko mene će poslužit kao štit.Moje stakleno zvono izrađeno od osmjeha,optimizma i sigurnog naslona na rame onoga koji me neće izdati kada počnem kisnuti u svim tim mislima koje lome srce.
Behind closed eyes some comfort lies in knowing the truth never spoken.Through this world with us
hidden conclusion we'll keep moving like mice through a maze...
I will smile =)
|
