I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Već je prošlo dosta vremena od kad sam se osjećala ovako nesigurno i zbunjeno,moram priznat da mi nedostaje blizina nekih osoba,čak i onih 5 minuta mojeg vremena kada bih mogla potpuno iskreno reći što osjećam i mislim i onda se bez ikakvih posljedica opet vratiti u svoju ulogu vječitog slušatelja,nikad iskrenog pripovjedača.No takva osoba odavno nije pokraj mene da sasluša makar tih 5 minuta.Ni ne sjećam se više kad je bila tu.Posljednjih dana sam shvatila da nakon tako dugog vremena isključivo slušanja ja zapravo više ni ne znam govoriti,barem ne ono što se zbilja događa i što me muči.Naprosto sam došla do toga da prepričavajući drugima ono što se nekada događalo ili što se sada događa izbjegavam stvarnost...dali je to loša stvar?ne nužno,ali je zapravo postala dosta sumorna.Draga frendica me dugo krivila radi toga...često bi odzvanjale fraze poput :"Ti nikad ne pričaš ono što zbilja trebaš,uvijek pričaš nešt nevažno,daj jebote reci više što se zbilja događa." ili :"Ja ću tebe razbit ak se ne središ,prestani se zamarat tuđim glupostima i reci što je tebi."...I odgovor bi uvijek bio isti..."Ne zamaraj se,ništa mi nije."Jednostavno mi ništa nije,a i kad bude onda to ili zakopam duboko u sebi ili promjenim temu...uvijek je lakše rješavat tuđe probleme nego se suočavat sa svojim demonima.A imam ih već popriličan broj...kad na takav način poput mene prolaziš u životu počneš trunut iznutra,a čak i kad dopustim nekome da to pokuša popravit uvijek se sve pogorša i na kraju mi opet jedino preostaje povući se i klimati glavom na isprazne riječi koje drugi izgovaraju,a ja samo tupo potvrđujem dok tako suludo pokušavaju formirati ono što bih ja trebala biti barem u njihovim očima.Monolog koji bi frendica vodila uvijek bi završio isto pričom o tome što nju muči.Ljudi su jako jednostavna bića,lako ih je obmanuti ako su im zadovoljene najosnovnije potrebe(ili barem ono što oni smatraju da im je potrebno)neće se zamarat tražeći pogled na neku širu sliku.Svi smo postali kampanjci,rješavamo stvar jednu po jednu,to je najlakše kako bi preživjeli bez da se zamaramo sa suviše toga.Jesam li ja sama kriva što ne želim ići takvim putem,a sa njega se zapravo ne mogu maknuti?Vjerovatno jesam.Vjerovatno bi bilo lakše da ne mučim samu sebe ovakvim stvarima.Ironično čak i u ovom trenutku opet osjećam krivnju zato što ovaj dio prostora koristim za svoje jadikovke umjesto da ga iskoristim za teme o kojima zapravo vrijedi pričati.No to je taj prečac.Trenutak slabosti u kojem ne želim priznat da sam slaba,a jesam,potpuno.Lakše je promjeniti temu.Ne želim doseći razinu kada ću se iskreno kajati zbog činjenice da sam uopće živjela,a zapravo nemam petlje to promjeniti.

Farewell

[music: Laihiala & SENTENCED, lyrics: Laihiala]

I've dragged myself through the blood and mud
and with burning eyes pushed the love away'
No, I'm not the kind of man who'd play for keeps'
-The enchantment lies in the moment of goodbyes
For eternity'
-My sun has set down
I dream to flee'
As I suffer "the black" bleed into me
I regret every single day I ever lived in my life
I gave all I had in me' So it's time to say Goodbye
The breath of wind beneath my beating wings
is slowly dying down'
-Yet raging it's final blow!
As it crumbles down' my castle in the air
The relieving words of farewell end my earthly Hell
For eternity'
-My sun has set down
It has ceased to be'
The lightning that once burned in me
I regret every single day I ever lived in my life
I gave all I had in me' So it's time to say Goodbye

Kako je lako boriti se za krive stvari.Na život ne gledam kampanjski,a koristim se sličnim metodama.Na život ne gledam kao na ogorčenu borbu,a opet osjećam gorčinu svakim udisajem zraka koji me održava na životu.Sljedeći put kad budem sjedila pokraj tebe i pričala ti nešto nevažno,zaustavi me,molim te.I sama postajem umorna od prepričavanja,trebam odmor.