Već neko vrijeme mi se glavom mota pjesma Apocalyptice i Adama Gontiera-I don't care...ovaj put mi nie čak bilo previše ni do analiziranja kao po običaju,to je valjda jedna od onih tajanstvenih,suludih pjesama koje ti se zavuku u misli i tamo sjede i čekaju pravi trenutak dok ti ne pokažu zašto baš one...sinoć sam po prvi put shvatila zašto baš I don't care.Radi se o tome da se već neko vrijeme događa da pojedine stvari i ljude na neki način tjeram od sebe,ne dopuštam nikome da vidi što se događa i zbog toga osjećam grižnju savjesti,no jutros sam shvatila da neam zašto osjećati grižnju savjesti...jedino što sam željela je opet postati cijela,dopustiti si predah da se izgradim barem djelomično kao osoba i nakon skoro godinu dana agonije mogu napokon reći da su oni ožiljci koje sam zaradila boreći se odjednom za previše stvari i previše osoba jednostavno počeli zarastati...ne mogu reći da sam ja sada cjelovita osoba,ali mogu reći da sam barem na pravom putu da to pokušam biti ili se mogu barem pokušati približiti tomu.Da,ja sam sada na dobrom putu za to.Davajući tolike druge prilike uvijek bi me iznova povrijedili i sa vremenom sama sam izgubila vjerodostojnost...uvijek sam govorila da druga prilika ne postoji,toga sam se čvrsto držala,no na tren sam poželjela nešto drugačije i promjenila sam stranu...dopustila sam nekome drugu priliku,i treću,četvrtu,dvanestu,tridesetu i tako unedogled dok nisam shvatila da sam potpuno izgubljena u svim tim prilikama i da ne mogu.Kada sam potražila izlaz lupila su me vrata po nosu i to gadno,odjednom nisam imala pravo tražiti pomoć jer nisam vjerodostojna u svojim vlastitim riječima.Ispričavam se što u zadnje vrijeme odajem dojam hladnoće ili nečega sličnoga,nie mi to bila namjera ali ne mogu si više dopustiti pad...sa vremenom ću opet dati nekim ljudima drugu priliku,to je vjerovatno jače od mene ali za sada I don't care... |