I'm not crazy. My reality is just different than yours.

Okvirno gledajući ljudi kao stanovnici ulaze i izlaze iz našeg života kao iz jedne ogromne zgrade..sad što se tiče stanovnika u mojoj zgradi ih je podosta...neki od njih su konstanta,neki samo varijacija na temu,neki prolaznici...no tu postoje tri osobe koje me čine onime što jesam i što bi htjela biti...Prva osoba je moja mlađa sisterica,što reći o njoj?totalno malo punk razmaženo derište,s obzirom na poprilično teško djetinstvo(može se reći da start za ovu utrku nije bio bajan)uvijek se nekak događalo da sam ja bila odgovorna za nju pa čak i u trenutcima kad ona to ne bi željela...zna se desit da ja i naša mama u nekim situacijama zamjenimo mjesta pa ona sestri ispada best frendica,a ja kuja koja joj mora reći gdje griješi...takve situacije su noćna mora no preživimo ih...s obzirom na karakter sa njom su sve situacije "hodanje po jajcima"jer nikad ne znaš kad će eksplodirati i opalit nekog nogom ili pak izgubit se sa neshvaćenim svijetom i to pol sata prije zadnjeg busa u subotu navečer.Hladna vanjština je često čini nedostupnom pa se to reflektira i na njeno unutrašnje stane što pak rezultira krizama koje povremeno(kad mi ona to dopusti)pokušam ako ne riješiti,onda barem ublažiti...druga osoba među trojcom mušketira mog života je Katarina-ahem,što reći na osobu koja ti zna misli i prije nego što ih sam postaneš svijestan?Imala sam puno frendica u životu,al ona je poseban slučaj,psihički je skoro nestabila ko ja,a ma zapravo mi to na intervale nestabilnosti...ne može se zapravo odrediti koja više pomaže kojoj,iznimno je draga osoba zapela u obitelji koja je doslovce ne želi.Imala je dosta traumatičan život ali se trudi da to ne utječe na nju ili da se barem ne skuži.Rijetko plače ali kad se desi izljev emocija treba pola sata da se smiri,puno više se smije...i svađa,to joj zapravo poprilično dobro ide...jednog dana bi bila izvrsna političarka,ali dobro neka se svijet zadovolji sa kiruškim umijećem koje će pokazivat jednog dana u nekoj čru operacijskoj dvorani ako prije toga ne postane alkoholičarka.Treća osoba u ovom nizu je zapravo privid,nisam sigurna u to što vidim,ali to malo što poznajem mi je dovoljno da ga zavolim bezuvjetno...osoba čiji osmijeh može popravit dan,pjevušenje nekakvog stiha(totalno van tonaliteta) izaziva salve smijeha...to je osoba koja se trudi biti osoba u punom smislu te riječi,prolazi kroz život učeći o njemu ali i provodeći ga u praksu makar to značilo da će pasti i izgubiti apsolutno sve,također poučavajući i mene o stvarima koje mi daju prije svega utočište i kakav-takav vodič.On je valjda jedini na planetu koji me neće tražiti da pojasnim neku misao jer će shvatiti odmah o čemu govorim,ne znam je li to zato što poznaje mene ili jer općenito sluša druge...iako je on priča koja nema početak,nema za sad ni kraj...i nekak sam zadovoljna čak i sa tim...postao je treća osoba koja čini mene