Ponekad mi se neke priče poput stakalaca zabijaju u kožu. Je li danas samo takav dan?
Vidjeti ljude koje vidim jednom u tri mjeseca, jesti, pričati, voziti se autocestom dok vani paducka kiša, gledati kroz prozor i pokušati tolerirati grozan ukus za glazbu svog oca, mamino hihotanje nakon pola čaše vina, odgovoriti na bezbroj postavljenih pitanja koja u sebi nose samo dobre namjere (a znamo gdje dobre namjere vode..), dobiti vesticu koju je štrikala baka, a koja mi zapravo i nije loša, Fontana u ekstra velikom pakiranju, poziranje za fotografije triju generacija, didin čudan smisao za humor koji mi uvijek izmami osmijeh, sarma, lažna cola, prepirke koje nakon nekog vremena utihnu, nostalgija koja me uvijek obuzme kada prolazim kraj svog grada.. danas sam prvi put zaista shvatila što su to uspomene. Kada vidim most kojim nisam prošla od osnovne škole i vidim sebe, na biciklu, kako hrlim u nadi da ću vidjeti nekad veliku ljubav.. obrise grada na čijim ulicama, haustorima, klupicama u parkiću osjećam svoj trag… i trag nezamijećene sreće.
A stakalca.. njih osjetim svaki put kada se ne mogu pomiriti sa životom. Sa pričom o lijepoj djevojci koje više nema. Bila je, mislim, pratilja na nekom izboru za miss, udala se i dobila prelijepo dijete, malenu djevojčicu čokoladne puti koja se zove kao i parfem nad svim parfemima. O djevojci koja je cijeli život patila jer ju je majka kao malenu odbacila i ostavila s ocem, koja je cijeli život tražila njenu ljubav… ljubav osobe koja se nije zaslužila zvati majkom ni čovjekom. Djevojka je umrla od raka, nakon što je napokon našla sreću u svojoj maloj obitelji, vrlo mlada, ostavivši iza sebe Chanel. Majka joj nije došla niti na sahranu.
Poslovice mrzim… svaku koja kaže da ljudi dobiju ono što zaslužuju, da se dobro dobrim vraća, da sve ima svoj smisao i svoje zašto. Nema. Nema smisla u ovoj priči. Nema zato. Nema neke nevidljive pravde. Nemoguće je naći opravdanje. Jer te djevojke danas nema, a njena majka bezbrižno živi na drugom kraju svijeta. I možda će jednog dana dobiti ono što je zaslužila, a možda i ne.
Ljudi su zaboravili voljeti. Ljudi. Kakva su to bića skrojena bez osjećaja? I okružena djevojčicama u roza trenirkama koje trčkaraju naokolo vidim svjetlo, nadu, ali onda čujem nešto ovakvo i poželim da netko strese ta stakalca s moje kože i samo me zagrli…
28.03.2005., ponedjeljak
Stakalca
17.03.2005., četvrtak
Sideways
Jedan je propali glumac. Drugi je propali pisac. Prvi je euforičan prema čarima života. Drugi je osoba čija depresija traje 2 godine. Prvi se ženi za tjedan dana. Drugog je ostavila žena, preudala se i očekuje dijete sa novim suprugom. Prvi ima lijepu i bogatu zaručnicu koja ga voli. Drugi pije Xanaxe i u pijanom stanju zove bivšu ženu. Prvi tjedan dana prije vjenčanja iskorištava za seks sa nepoznatim usputnim djevojkama. Drugome je teško ostvariti bilo kakav prisniji kontakt sa ženskim bićima. Prvi je površan, zaljubljuje se u trenutku, spreman napustiti zaručnicu i otići u nov život. Drugi je osoba nevjerojatne dubine, tankoćutan, osjetljiv muškarac. Prvi ispod površine skriva baš ono što je i na površini- nestabilnog, propalog glumca. Drugi skriva profinjenu, usamljenu dušu.
I nesumnjivo, drugi je nesretniji (ili samo svjesniji svoje tuge), nad njegov život i misli nadvila se sjeta. Pesimizam je samo posljedica života koji se na nekoliko načina poigrao s njim. On je nesiguran, očajan, ali istovremeno pun ljubavi koje nema kome dati, pun darovitosti koju i drugi uviđaju, ali koju ne može iskoristiti.
No u trenutku kada glumac slomljenog nosa plače želeći se vratiti jedinoj čistoj, vrijednoj i iskrenoj stvari u svom životu- svojoj zaručnici, a njegov prijatelj se smije zbog smiješne situacije u koju se doveo..vi žalite čovjeka kojeg ne biste trebali žaliti, ali i vidite koliko je sreća varljiv pojam. Jer dobivaju je oni koji je nemilosrdno zloupotrebljavaju, igrajući se bez obzira na tuđe osjećaje, a izmiče onima kojima je prijeko potrebna. I ne pomažu tu savjeti:'' Pokreni se, život je lijep, misli pozitivno!'', jer on je izgubio ženu koju voli, ne žele objaviti kvalitetan, ali nekomercijalan roman u koji je uložio godine života, on s antidepresivima pokušava donekle normalno funkcionirati, a kao vinski znalac uz pomoć probranih vina vratiti životno veselje. I shvatite da usprkos tome što je neusporedivo veći čovjek od svog prijatelja, što je osoba koju biste najradije zagrlili i utješili, jedna od onih osoba kojima želite svu sreću ovoga svijeta.. usprkos svemu tome, kada uključi svoju telefonsku sekretaricu ona će reći: imate 0 poruka.
P.S. Gledati:)
11.03.2005., petak
walk unafraid, I'll be clumsy instead, hold my love me or leave me..high
Nema me neko vrijeme. Ne znam što to znači. Svaki dan nadoknađivanje zaostataka. Neke nove aktivnosti, novi i stari ljudi, telefon, mejl, diplomski, cv, gastroskopija, pilates, zubar, svađa koja je trajala dobrih 10 dana i napokon je završila pomirenjem. Pitam se gubim li ja to zanimanje za ono u čemu sam uživala mjesecima.. Je li to zasićenje? Umor? Ili neimanje materijala? Bilo mi je dosta ispunjavanja tuđih očekivanja, prvi put sam odlučila ispuniti svoja očekivanja i još uvijek ne znam rezultat. Bilo mi je dosta ljudi koji svoje frustracije iskaljuju na drugima. Makar to lijepo zapakirali u pametno i duhovito obličje. Uvijek sam svoje frustracije usmjeravala prema samoj sebi, pa mi je zato ovaj drugi način stran i odbojan. Ali u konačnici puno zdraviji zar ne?
Bilo mi je dosta snijega, paralizirao me je, iako sam se borila.. velikim loptama, izmišljanjem razloga da počastim auto vožnjicom po gradu, a sebe sokićem, R.E.M.-om (uvijek, uvijek me oraspoloži:), novinama nakon doručka, napolitankama, duugim telefonskim razgovorima, dobrim slikicama (kosa mi je strašno narasla.. skoro do guze, a nisam to stigla ni primjetiti), blogovima dragih mi ljudi, mojim malim anđelom koji rješava Dalaj Lamin test osobnosti (zašto sam za kavu napisala crna? Zašto? Zašto?), kupovanjem školske torbe, pa zamjena iste i traženje torbe s princezom, kreativnim (nadam se) prijavama za posao, planiranjem puta u Rijeku (nakon dugo vremena tulumarimo!)… hrabrenjem, smijehom, snom…
Nije mi dosta: ljudi koji su se pitali gdje sam, njihovih riječi, nadanja i svakodnevnih šetnji njihovim malim kutcima .. Nedostajete mi ..neopipljivi ste, ali postojite.. i svo ovo vrijeme osjećala sam se kao da sam nekog iznevjerila. Dok sam tražila sebe. Nisam spremna napustiti ovo mjesto. Kolikogod maleno bilo. Moje je.
as the sun comes up, as the moon
goes down
these heavy notions creep around
it makes me think
long ago I was brought into
this life a little lamb
a little lamb
courageous, stumbling
fearless was my middle name.
but somewhere there I
lost my way
everyone walks the same
expecting me to step
the narrow path they've laid
they claim to
walk unafraid
I'll be clumsy instead
hold my love me or leave me
high.
