Kada sam pročitala kritiku za ovaj film koja kaže da kazališni komad koji je prethodio filmu opisuje ''romansu tzv. generacije X koja vjeruje da za bilo čim što im se sviđa smiju posegnuti kao za voćkom sa stabla'', znala sam da ga želim gledati. Jer to je nešto o čemu već duže vrijeme razmišljam i zbog čega sam uvjerena da sam zaista rođena u krivo vrijeme. No, vratimo se filmu. I to ne radnji filma, jer ipak bih svakome preporučila da ga pogleda.
Gledajući Closer( Bliski odnosi) nisam mogla ostati ravnodušna. Naime, neke rečenice iz dijaloga u filmu su bile rečenice koje sam, doslovno, od riječi do riječi izgovarala i ja. Pitala sam se, zar je to moguće? To nisu samo moje riječi, takve stvari se nisu dogodile samo meni, je li moguće da je život zaista tako tužna šablona? U filmu je riječ o ljubavi (ili nedostatku iste), o odbačenosti, usamljenosti, i o onome što me se najviše dojmilo.. o bezvrijednosti riječi. Riječi na filmskom platnu, kao i u stvarnom životu nemaju značenje. Izgovaraju se u skladu s trenutačnim impulsom i iako su i sami likovi u tom trenutku uvjereni da govore istinu gledatelj zna da istina traje baš onoliko koliko je trajao taj trenutak.
Riječ je o ljudima, koji nisu bili nesretni u svojim vezama ( na što bi odmah pomislili kada govorimo o preljubu). Voljeli su svoje partnere kolikogod može voljeti netko tko ne poznaje i ne voli sebe. Uz sebe su imali čvrste osobe koje su ih iskreno voljele bez obzira što su im njihove mane u jednom danu bile sposobne srušiti svijet, bez obzira što su znali da je osobama koje vole dovoljan trenutak da se za njim povedu, znali su za njihovu slabost- karaktera, osjećaja i nesposobnost za čvrstu i duboku ljubav.
U takvoj situaciji postoje 2 izlaza: 1. biti daleko mudriji i jači od njih, lukavstvom ih zadržati, oprostiti i tolerirati površnost osjećaja, biti snažna, izdržljiva, odana osoba u vezi i baš na tome graditi svoju superiornost i biti oslonac kolebljivom partneru. Kod ove opcije uvijek postoji mogućnost da će vas partner za koji mjesec, godinu iznenaditi ( ili ne) riječima: ''Oprosti, ali ja ne znam, ja te volim , ali.. trebam vremena, sviđa mi se netko drugi, ne znam volim li te još….'' i sl. Ako vam nije u cilju provesti život u očekivanju tog trenutka i trenutka u kojem će opet '' shvatiti'' i na koljenima moliti za povratak, pokušajte radije s drugim rješenjem. 2. Pustite djecu da se igraju svojim igračkama. Pustite njihove površne osjećaje i nemogućnost da se vežu za jednu osobu, prepustite to nekome drugome. Promijenite boju kose, grad, ime i tražite nekoga uz koga ćete imati najdragocjeniji osjećaj na svijetu- mir u srcu.
Svoje nezadovoljstvo projicirali su na svoje partnere, a čudesan izlaz vidjeli u drugim osobama. No kada su uvidjeli da su i s drugim osobama oni još uvijek isti, što čine?
Vraćaju se onima koji im nekim čudom i zaista velikom ljubavlju uspijevaju oprostiti ili , ovaj put oni, bivaju ostavljeni. Gdje? U svom malom pješčaniku u kojem u jednom potezu sruše sve kule pa se rasplaču jer mogu ih izgraditi još bezbroj, ali niti jedna neće biti ista kao i ona koju su srušili.
Jedan lik u filmu odabire prvu opciju, drugi drugu, i vi ih razumijete..
Ono što mi se najviše svidjelo: čovjek može lagati čak i o svom identitetu, ali laž da nekoga voli je ono što zapravo razara, ono što je neoprostivo, za što isprika ne postoji.
Pogledajte film:)
06.02.2005., nedjelja
CloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloser
