papercloud

prodaješ li snove, osjećaj i želju… plaćam oblacima, pogledom i dodirom…dok ti kradem noći…možda povremeno i dan… yeah right… na kojem filmskom platnu… regrets, bah…sad mi je samo svejedno… tu, gdje je sve laž…
možda je samo vrijeme da prestanem vijati oblake i tražiti im oblike.. pa ih kao puzzle slagati u glavi…


sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš..

volim utvrditi gradivo, očito bezgranične gluposti...
no, možda jednom mjesečina dobro obasja oči,
otkloni mutan pogled i dobiveni mrak...
trenutno samo želim oblake daleko, najdalje...
bilogdje, samo da nisu kraj mene...
ionako donose samo kišu…
neka i ovaj put preuzimam grešku na sebe,
za sve dozvoljeno, ma fault...

Won’t you... dare me… and hide... from the rest in your palm… shoulder is just... some kind of casual way to say stay for a while…and you can have longer cloud to float on mild…

svjesnost o povremenoj neracionalnosti…a gubim osjećaj da mogu higher skočiti… fck, ponekad mi baš nedostaje onaj osjećaj koji je postojao, kojeg sam tako brižno čuvala… a sada ga samo drugi većinom za sebe skrivaju…onda kad sam imala krila, a dobila slobodan pad… kad sam bila izbačena iz šina, a svejedno se tako lagano klizilo po prostranstvima… pa se općenito čini boljim korak unazad negoli slučajno zakoračiti naprijed… da, je, glupo je procjenjivati tuđa gledišta sa svog stajališta i potreba…jer ono je samo jedna od mnogih panorama… ponekad se uvučeš u misli preko dana.. onako skriveno i na brzinu… pa se odvrti film od sinoć…i sve je 5 pred posao, odgođene ispite, vožnju do nedođija…i dugih 300 i nešto kilometara uzaludno potrošenih cesta zbog stvarno ne znam čega… a mogla je voditi prema nešto urbanijem asfaltu… mala je sigurnost naspram mira…kad s druge strane obale treba biti ono što tražiš…greška je greška, bez ponavljanja ili s njim.. svejedno je pogrešan korak… ali trudim ih se obići… pa samo stojim u sjeni osluškujući što ti treba… dok ponekad izgubim dar komunikacije, onako zbog kolizije misli, potrebe te samo sitnog da li razumiješ i ostaješ tu gdje jesi… jer u tom trenu ne znam više da li išta dobro radim… i onda otpuhnem racionalnosti i strahove pa se sjetim kako volim najmekanastije držati i biti držana u naručju…i poskrivečki stisnuti ruku, onako tajno, samo nadopuniti prostor među prstima… i kad dođe zlatnije i srebrnastije doba… ispruženi dlan vodi… i kad susretnem znak na cesti možda postane još bolji put