papercloud

Won’t you... dare me… and hide... from the rest in your palm… shoulder is just... some kind of casual way to say stay for a while…and you can have longer cloud to float on mild…

svjesnost o povremenoj neracionalnosti…a gubim osjećaj da mogu higher skočiti… fck, ponekad mi baš nedostaje onaj osjećaj koji je postojao, kojeg sam tako brižno čuvala… a sada ga samo drugi većinom za sebe skrivaju…onda kad sam imala krila, a dobila slobodan pad… kad sam bila izbačena iz šina, a svejedno se tako lagano klizilo po prostranstvima… pa se općenito čini boljim korak unazad negoli slučajno zakoračiti naprijed… da, je, glupo je procjenjivati tuđa gledišta sa svog stajališta i potreba…jer ono je samo jedna od mnogih panorama… ponekad se uvučeš u misli preko dana.. onako skriveno i na brzinu… pa se odvrti film od sinoć…i sve je 5 pred posao, odgođene ispite, vožnju do nedođija…i dugih 300 i nešto kilometara uzaludno potrošenih cesta zbog stvarno ne znam čega… a mogla je voditi prema nešto urbanijem asfaltu… mala je sigurnost naspram mira…kad s druge strane obale treba biti ono što tražiš…greška je greška, bez ponavljanja ili s njim.. svejedno je pogrešan korak… ali trudim ih se obići… pa samo stojim u sjeni osluškujući što ti treba… dok ponekad izgubim dar komunikacije, onako zbog kolizije misli, potrebe te samo sitnog da li razumiješ i ostaješ tu gdje jesi… jer u tom trenu ne znam više da li išta dobro radim… i onda otpuhnem racionalnosti i strahove pa se sjetim kako volim najmekanastije držati i biti držana u naručju…i poskrivečki stisnuti ruku, onako tajno, samo nadopuniti prostor među prstima… i kad dođe zlatnije i srebrnastije doba… ispruženi dlan vodi… i kad susretnem znak na cesti možda postane još bolji put