papercloud

la question est… koliko se moramo odgurnuti da bi bili blizu jedni drugima…
nema koristi pretvarati se u ludu koja zabavlja ine po želji… jer odigrale su misli sve uloge… od vrha do dna…hodale novim i izlizanim stubama… tek samo pokrij me dlanovima i privij uz sebe.. da ne mislim, više što bilo je… da nestane osjećaj znatne potrebe… za percepcijom svijeta zatvorenih očiju…i retrospektivnim gledanjem sumiranja trenutnih… nema smisla za prolaskom zraka kroz prste osim ako nisu topli dah usana… ili možda pak samo prolaskom jagodica prstiju kroz mekoću kose.. ostaje svijet crno-bijeli kao u starim filmovima.. doći će boje tek kad prazni trenuci ne ukradu svaki minut sna… tražim svoju ''eva-u cassidy'' za sviranje …s pravim ''outfitom''.. te baš sitnim, bitnim riječima za upotpuniti… kad dovoljan je samo zvuk i tren da vrati onaj nezamjenjiv osjećaj… kad tuđi dah nije samo dovoljan per se.. već je tu za obostrano disanje… i ne mijenjaš ga…