papercloud

odmara se duša na jastuku indiferentnosti… druži se s pregibima zgužvane jastučnice…
ne osvrće se na vanjski svijet… egzistira dostatna sama sebi… broji minute i scene što prolaze pored i s njom… gleda zatvorenih očiju i svijetlo i mrak… mirne luke i pahuljasta nesigurna, neutabana neba… nepoznate pravce… neodvagane odluke…

tek povremeno razbijanje kapljica magle o staklo samo uz pratnju odabranih melodija nepoznatih lica s radija… bez suvozača koji nije glas s druge žice… tamo stoji crvena jakna i torba s nekoliko nabacanih papira i rokovnik…hladna, neispijena kava za ponijeti između… za povremeno otpijanje od odredišta do odredišta… i glupast natpis uz cestu, koji prati svaki četvrtak… ipak ostao je još samo jedan petak rutinski… vrijeme koje je bačeno nepovratno u sunčev sat, bez prava na reklamacije i gratisa za dati…
mais subota, jutarnji vlak i tračnice prema novoj godini i gradu tramvaja s više od dva broja… uz toplo prijateljsko rame i drage ljude koje nisam vidjela duže vrijeme, ali i nazdravljanje uz nepoznate… a To sutra veseli…

Zar nisam… barem to…na taj način… nije vidljivo…
igra…hm.. u ovom slučaju….očiti znak mentalnog blokiranja… prije prihvatiti igru zvanu uništena krila… iako ne znam da li oblak ima krila…. clouds slide, flow and float… ili je totally lost nova destinacija i kutija za izgubljene stvari… ne vučem nor držim slamke.. za ruski rulet nisam… toliki egzibicionist biti pak nema smisla…neobično… je li potrebno lupiti žig, staviti markicu i poslati u nepovrat da bi to bilo to… stavih to od prije u folder s pjesmom koja teško pada, don't dream… ipak daske su poslužile kao podloga kazališta apsurda… i propisana dijagnoza… frontalna i lateralna.... again can't get no sleep… insomnija stari suputnik… ovisnost… dugi budan tren… kao i zadnjih par godina… nemam mira…on je samo l'etranger…
je pense au sujet de... je li se teže odreći sna ili osobe... ili možda onoga u sebi koji samo želi da je taj netko heureux... iako bez tebe ako toj osobi znači sreća... ne znam...

c'est plus facile...jednostavnije je...
fly me to the moon ostaje melodija...
a power riff prava mjera za ludost...
dok slušam ponovo violine stihova amelie poulain…
c'est plus facile… lakše je...