papatači

četvrtak, 07.08.2008.

I Milan Badelj bi vozio Ferarija da može iliti Kako smo postali plaćenici

Naša Lijepa naša oduvijek je bila široke ruke.Nikad nije gledala koga to prima (nazad) pod okrilje, svi su pozvani i svi su dobrodošli. Danas cijelu zemlju trese afera odbjeglih sinova. Jedan od odbjeglih sinova,koji je „pobjegao“ trbuhom za kruhom jeste i Mirko Hrgović. Čovjek koji je svojim potezom (ili je to možda Mamić svojim) učinio da apsolutno sve ostalo na jedan kratki vremenski period padne u drugi plan. Krsto Laptalu trune u zatvoru bez obzira što su pronađeni oslobađajući dokazi i što mu se sudi za ono što što će ubrzo osuditi i naše generale (zapovijedna odgovrnost), inflacija, korupcija, ambiciozni projekt Vlade kojim će poskupiti cigarete 7 kn kako bi se izašlo na kraj tome problemu pušenja. Ako je to uopće problem (ako mene pitate, nije).
Dakle, Mirko Hrgović. Sjever ga je dočekao psovkama i uvredama, začinjene najmaštovitijim srpskim epitetima, čovjek da ne zna, pomislio da je Siniša Mihajlović potpisao za Dinamo. Osim što je nazivan Ciganom i Srbinom, naziva ga se i plaćenikom, dok za mladića po imenu Milan Badelj donedavno nitko nije čuo, ali je on sada heroj i pravo „Dinamovo dijete od glave do pete“. Mladi simpatični momak iz Gajnica koji na treninge dolazi vlakom iz Gajnica. Ljudi na ulici o njemu bruje, svi se kunu u njegovo skromnost, vjernost i odanost prema klubu u kojem je ponikao. (Ako ćemo tako, Mathias Chago također dolazi na treninge tramvajem, jel zato i njega treba uzdisat u nebesa?) Da može i on bi dolazio na trening u superluksuznim autima na trening, baš kao i Mihael Mikić.
Mihael Mikić je posebno poglavlje Dinamove povijesti. Sin vjetra. I odbjegli sin. Odbjegli sin vjetra. Nekima je ostao u simpatičnoj sjećanju kao mladi jebivjetar koji je ordinirao po desnoj strani, kada je prije odlaska na bauštelu u Kaiserslautern probijao bokove za Dinamo. Jednom prilikom je tako bivao „bodičekiran“ od strane nekog XY hrvatskog beka u aut, ali je nastavio trčati iza reklamnih panoa i potom ponovno uletio u teren i nastavio trčati s njom. Završetka akcije se ne sjećam, ali nešto mi govori da je vjerojatno izašao van terena s loptom i zaustavio se tek podno prvih tribina gromoglasnog Sjevera. Danas se Mihaelu Mikiću plješće zbog požrtvovnosti. Za neke on proživljava najbolje trenutke svoje karijere. Sinoć je ispraćen pljeskom. Zbog neprestane trke (čak i kada je to zaisa nepotrebno), borbe, požrtvovnosti. Ali nešto mi tu smrdi na paradoks...
Kada to napravi Mirko Hrgović, onda je on Srbin, Cigan,Mamićev okot ili šta već. Po nekima, razlika je u tome što se Mihael Mikić vratio u jato zato što je on tako htio i što je svojim bjesomučnim prodorima, dodavanjima koja kao da pate on Alzheimerove bolesti pa cijelo vrijeme vijugaju i podrhtavaju dok ne dođu do neke mirne noge koja ih može zaštopati, on htio pomoći Dinamu. Njegov povratak u Dinamo nema veze s tim što je sjedio na klupi u Kaiserslauternu, Mihael Mikić nije plaćenik. Ali Mirko Hrgović je.
Možemo postaviti i ovako stvari. Nicolas Anelka,danas cijenjeni centarfor Chelsea (koji je neki dan poderao Milanovu mrežu „ko siroče kiflu“,točnije puta 4), dosada je promijenio bezbroj klubova. Od Londona do Manchestera do Madrida pa preko Pariza do Istambula. Usput je odigrao ponešto i u Liverpoolu i Boltonu. Prava ptica selica. Zamislimo da Mamić popizdi i dofura Anelku za najveće pare u povijesti nogometa, za pare kakvima ni Roman Abramovič nebi mogao parirati. Zamislimo da s Anelkom u momčadi, Dinamo apsolutno razvali cijelu HNL, Anelka ima prosjek od 2,3 gola po utakmici i na kraju Dinamo s njim na čelu konačno uđe u Ligu prvaka. Da li bi tada Nicolas Anelka bio plaćenik ili čovjek kojemu je stalo do kluba Dinama, navijača,grada Zagreba? Da li bi i on progutao frazu Dinama kao institucije kao što se nama servira danas, kada nam se u nedostatku ičega pozitivnog, servira 1967 pa tako i čak mali Mirsad Keljmendi s moga kvarta zna napamet postavu koja je osvojila Kup Velesajamskih gradova! A rulji samo da je kruha i igara, pa to i guta. Bez obzira što čovjek ako primjerice želi otići pogledati tekmu na Istok mora za to platiti 50kn. 50kn za porciju ulančanog amaterizma na oronulom stadionu.Čisti mazohizam.
A kako to obično biva, neko je kauboj a neko Indijanac, neko je partizan a neko ustaša,tako i Maksimiru i van njega, netko je Mirkov mrzitelj, a netko je njegov „odvjetnik“. Bio je jedan veoma dobar članak u Jutarnjem listu prije par dana (autora ne znam, neka mi Bog oprosti) u kojem se autor zapitao kako bi ljudi branili Mirka Hrgovića da mu otac nije poginuo u ratu, da mu brat nije Alkar koji ju nedavno i osvojio, da Hrgović ne dolazi iz „ugledne Hrvatske obitelji iz Cetinske krajine“? Ne znam,možda s time „šta vi serete,čovjek je nešto postigao, čovjek ima dva čajna servisa od najfinijeg
Japanskog porculana!“
Mirku danas ništa nije Ljubičasto. Ne vole ga ni oni za koje trenutno igra,ne voli ga ni oni za koje je igrao i koju su ga darovali dalmatinskim licitarskim srcem, ne vole ga ni tamo ni u Japanu jer nije odigrao ništa posebno a dobro su ga platili. Sjever mu među ostalim,zamjera „Hajdučko srce“, a isto to „srce“ imao je i Ivan Bošnjak kada je došao u Dinamo. Pa je svejedno bio miljenik navijača zbog svoje požrtvovnosti. Mirko Hrgović to nije. Dapače.
Mirko Hrgović je griješnik. Kao i svi mi. Neka prvi baci baklju u teren onaj koji je bezgrešan! Za neke je Hrgović sasvim normalan čovjek koji teži onome čemu i svi mi, osigurati si pristojan život. Međutim, Mirko je „nokautirao“ jednog BBB-a iz Čapljine jer je htio obraniti svog suigrača. Mirku se zamjera pretjerana uporaba autoriteta svaki put kada bi se zaiskrilo na derbiju. Pazi čuda, pa čovjek je njihov kapetan,ko se trebao umješati? Vilson Đoni? Pero Nadoveza? Ivo Sanader?
Isti taj Hrgović je uzvikivao „Dinamo,srpsko ime to“. Tako barem piše na svim navijačkim forumima od nemila do nedraga. Proziva ga se zbog medijskih istupa kontra Dinama i Zagreba. Spominje se i obračun s navijačima ispred Doma sportova. Ne želim zvučati kao Mirkov odvjetnik,ali se toga ne sjećam. Neka me netko podsjeti na to u obliku nekog linka na te medijske istupe...I ja ću se posut pepelom i dodajem minus u Hrgovićevu rubriku u svojoj knjižici „Hrgović – ptica ili avion?“
Sve u svemu osebujna ličnost koja je podijelila naciju. A čovjek je nogometaš. Šta bi tek bilo da je jet-setter, da mu je žena Simona Gotovac ili Vlatka „kad-će-taj-petak?“ Pokos? Katastrofa epskih razmjera. Ja se nemogu sjetiti da se zbog Beckhama ikada dignula tolika larma na državnoj razini.
U cijeloj toj trakavici,neki kažu da najviše ispaštaju navijači. Jer,kako je to jednom rečeno, a milijun puta prepisano, nogomet se igra zbog navijača. A BBB-i hoće da im se vrati Dinamo. Što oni točno žele kada skandiraju „Vratite nam Dinamo!“?
Domaće dečke s dvoznamenkastim stažom u Dinamovoj nogometnoj školi u momčadi koja će davati zadnji atom snage na nekom tamo gostujućem pašnjaku za taj plavi dres? I zbog toga će uživati status Bogova među BBB-ima? Paaa, ja sam za. Neka se ubaci Barbarića, Antolića, Badelja, Maleša, Kelavu, Lovrena i Hudorovića u prvu postavu i neka igraju samo domaći dečki. Neka se to ostvari. Nitko sretniji od mene da se ostvari rezultat samo s hrvatskim igračima.
Ali nedaj Bože da ti momci kada si malo zarade kupe neki finiji auto, pojebu Fani Stipković i ne obrane naslov prvaka države. Što bi zapravo bilo sasvim normalno jer su to mladići kojima trebaju još godine kaljenja.
Dajem svoju desnu ruku da će onda isti ti mladići biti prozvani izdajicama, plaćenicima, biti premlaćivani na stadionu i izvan njega....Danas mladi heroji, sutra će biti pičke jer su otišli igrat u Englesku,Njemačku,Belgijsku ili Rusku ligu...Tako funkcioniraju stvari.
Dokle god Milan Badelj ide na trening vlakom, on je heroj...Za godinu dana kada si kupia auto, malo izađe na zagrebačku špicu s djevojkom i nakon toga potpiše za neki klub jačeg renomea od Dinama (kakvog uopće nije teško naći) i on će biti postat pizda i plaćenik...Baš kao i Ćorluka koji je svojom borbom osvojio navijače. Mjesec dana kasnije isti taj „borac“ je ridao pred kamerama da ga puste van,da ne želi ostat u Dinamu...Diamonds are forever, a zbog surovog kapitalizma Dinamo je izgubio „old school“ štih, nacionalni predznak i pojam „kluba kao institucije“, baš kao i svaki drugi klub na svijetu...Što nam je činiti?