papatači

petak, 07.04.2006.

neka pametna misao...

uvijek je najteži početak...kako meni tako svima...pa se izmotavamo ne bi li nešto nasrali a fakat više nemamo ništa pa se vrtimo u krug,poput ringišpila...blejim kao tele u zid i slušam balaševića koji u meni sada postao idol...on je čovjek kojem se divim jer je uspio a nije bedevija poput seve...čovjek nema završenu srednju školu koja je danas u očima mnogih ljudi postala mjerilo vrijednosti čovjeka a uspio je bez mućki i ostalih sranja kakvim se danas postaje dobar...a on je vraški dobar...a zapravo se čini vrlo jednostavno...pišeš ono što misliš, što osjećaš, što prolažiš, priče iz života koje čuješ na ulici i nabaciš nekakav prikladan ritam i postao si car...da, fakat se čini jednostavno...
često uhvatim sebe kako zujim okolo po sobi i pronalazim sebe u balaševiću...kao i neki moji kompići...i u meni se bude sjećanja...i ona tužna i ona vesela... ona zbog kojih ti je toplo unutra i ona kada nastaje gorčina u tebi kada ih se sjetiš...i između fleševa dobrih i loših uspomena,omeđen sa 4 zida gledam u daljinu svojeg života...sjećanje na budućnost
i onda u winampu zasvira "drago mi je zbog mog starog"...sasvim neočekivano trgne me iz jedne dimenzije sjećanja i prebaci me u drugu dimenziju zvanu razmišljanje...ovo je pjesma za jednog mog druga...poput balaševića i on je vraški dobar u onome čime se bavi...možda je većini ljudi debilno to.100 metara u dužinu,50 u širinu zelenog tepiha na kojem se 22 budale klate ne bi li ubacili loptu u nekakav metalni okvir 7 metra dug i 2 visok...a okolo nabrijana, pijana i nadroksana škvadra dere se iz petnih žila i nastaje grotlo...atmosfera se zahuktava,zrak postaje težak i suh kako zbog dimnih bombi tako i zbog napetosti i neizvjesnosti u zraku...vjetar puše ali ekipa postaje sve luđa, atmosfera sve užarenija, sve je toplije...tisuće budala dišu kao jedno, barem na tren svi oni postaju cjelina koja ima isti cilj...i onda pred 50 000 ljudi, baš ste vi jedna od 22 znojne budale koja je ubacila kožnu kuglu napuhanu zrakom u onaj okvir...i nastaje ekstaza,postajete junaci u očima malog petogodišnjaka kojeg tata danas odveo na utakmicu i rekao da se tu događaju spektakularne stvari...a isto tako junak ste u očima svih prosječnih ljudi koji su se okupili taj dan,svim nezaposlenima i nesretnim ljudima,svim tinejdžerima,svim penzićima,čak i onomu invalidu koji je pored terena i koji je svoje noge dao ne bi li mi danas gledali ovo pod pokroviteljstvom hrvatskog nogometnog saveza a ne nekog drugog...svima njima ste podarili trenutak sreće,trenutak zbog kojeg su zaboravili na svoje probleme i na tmuran svijet koji ih okružuje, podarili ste im ono što im fali...onaj sjaj u očima koji osoba ima kada je sretna...a vi u onakvoj ekstazi trčite prema njima,najrađe bi iskočili iz kože zbog prepljavljenosti osjećajima koji nastaje u vama...i trčite i trčite prema onoj najglasnijoj tribini i dižete ruke širom u zrak...a oko vas lomljava i čini se kao ogromna nakupina neartikuliranih glasova...10-orica ostalih znojnih budala u istoj obleki stiže vas i grli...a onda odjedanput kao da je netko pritisnuo nekakav prekidač i prekinuo sve neartikulirane glasove i čujete skandiranje iz petnih žila tisuće i tisuće budala koje su večeras došle tu s vama prisustvovati ovoj budalaštini na zelenom tepihu...i prepljavuje vas ponos i ganuti ste i o ovome trenutku ste sanjali od djetinjstva...svjesni da za par sati slijedi povratak u surovu stvarnost...ali ne još,još par trenuataka ću uživati u ovome trenutku...samo probajte dočarati taj trenutak.
i sve bih dao da jedanput budem ta budala u dresu koja trči po travi i urla je jer pred tisućama i tisućama ljudi postao netko i nešto i podario svima njima trenutak radosti...volio bih više od svega da to doživim...i onda mogu sretan umrijeti...
i sad nadam se bar nekim ljudima jasno zašto volimo nogomet (čitaj: najvažniju sporednu stvar na svijetu)...da, volio bih više od svega biti upravo ta budala...