lav nikolajevič tolstoj

ponedjeljak, 22.10.2007.

Pomazio sam jaknu koja je dremala sklupčana na fotelji, nije joj se baš izlazilo u šetnju? Vetar je vršio strogi pretres roletni, oblaci se nadneli nad ulicu kao ružne tetke nad kolevku... Jedna Slovenska Noć, pomislih, ne znajući da objasnim zašto?

E moja "Slavonska Ateno", tužna i žalosna...
Dobra te je ekipa zakupila, nema šta?
Neprilagodivi, Šljam, Klošari, Pijanci... pretežno...

A ja sam te oduvek precjenjivao, ti mala uobražena varoši, pravio sam zvijezdu od tebe gde god sam stigao, ti si za mene bila nešto kao ono ogromno uskršnje jaje u izlogu slastičarnice, da, ja sam oduvijek naivno vjerovao da pripadaš tim krhkim, unikatnim eksponatima kraj kojih piše: "nije na prodaju", i kojima se možeš potajno diviti sa pristojne udaljenosti, ali ih nikad ne možeš imati...

Pa...

Vjerovatno je to razlog što se noćas na trenutke osjećam kao šmokljan koji je zaprosio Profesionalku, mada ne znam zašto mi je ipak pomalo neprijatno zbog toga?

Ma, ne...

Ti definitivno više nisi grad koji bi se mogao uvrijediti, moje BELIŠĆE...
I, nemaš pojma kako mi je krivo...
Jer, da sam se samo usudio pretpostaviti kako si bagatelan, ja bih te još odavno kupio za sebe...
I sad bi nam oboma bilo lakše...
To pokušavam reći...


Znajući da se vjetrovi najbolje love u krošnjama, pogledom sam obišao zamke koje sam postavio u granama Velike Vrbe i 2 najslađe trešnje na svijetu... moje dvorište... sve su mirovale... Volim ta stabla... od malena još...

jesen je već... I opet?

Ni godišnja doba ne pomeraju me kao nekad... Ali jesen me najviše mazila... Spuštala mi se na ramena nježno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila me riječima kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv