|
FALI MI ...
Fali mi miris zemlje crne,
fali mi 'rast, nemam žira,
duša mi prazna, srce trne.
Nema bez tebe sreće ni mira.
Fale mi široki pusti drumovi,
fala mi konji i klopot kola,
fale mi sela topli domovi.
Sve mi to fali, umirem od bola.
Fali mi mjesec da snove krade,
fali mi pjesma da zore budi,
fali mi, fali al' nema nade,
fale mi moji dragi ljudi.
Fali mi njivâ, paorskog truda,
brez nji' mi tvoja slika ni cila,
žuljave ruke, tvrde ko ruda.
Ta cilu te volim Slavonijo mila!
Fali mi suncem obraz opalit,
umorne oči pune mu brige,
šta biće sutra, kog sveca slavit.
A glava puno kike side.
Fali mi šuma 'rastova stara,
fali mi stan, koljeba na Ritu,
fali mi sunce, đerma kraj bunara,
fali mi crveni mak u žitu.
Fali mi lepinja, friškog kruva,
fali i sajtluk, od dude bure,
fali mi avlije lipa duva,
fale mi tvoje pijane tambure.
Fali mi tvoje zlatno ruvo,
fali mi inat, tvoja dika,
fali mi sve štaj dida sačuvo.
Fališ mi cila, Šokadijo lipa!
Sve mi to fali, godinama tražim,
umirem dugo, na rate al' zbilja,
praznu dušu lažima blažim.
Ta fališ mi draga, Slavonijo mila!
06.listopada 2005.
|
23.02.2007., petak
CAP iliti bjelosvjetske mudrolije
Jednu od osnovnih zabluda o Europskoj uniji čini ideja da se ta masivna ustanova zalaže za slobodno kolanje roba. U stvarnosti, Europa cijeli niz svojih proizvoda štiti zanosom kojeg se ne bi postidjele niti nekadašnje socijalističke planske ekonomije. Najekstremniji primjer gospodarskog intervencionizma svakako je sustav poljoprivrednih subvencija poznat pod nazivom Common Agricultural Policy (CAP), a čini čak 44% novčanih izdataka proračuna EU. U sklopu CAP-a, 2005. je isplaćeno čak 43 milijarde eura subvencija. Da ne bude zabune, taj novac nije utrošen kako bi se mali farmeri zaštitili od razornog utjecaja velikih proizvođača, već upravo suprotno - slio se ponajprije u džepove najvećih. Svega 20% najvećih farmera prima čak 80% novca iz fondova, dok 40% najmanjih prima tek 8% sredstava. Ogromne troškove tog suludog financijskog pothvata dakako snose građani EU, i to u dvostrukom svojstvu; s jedne strane kao porezni obveznici, no s druge i kao krajnji potrošači – prema tvrdnjama pojedinih ekonomista Europljani zbog CAP-a preplaćuju hranu za čak 25%. Pritom nije nevažna činjenica da su troškovi skupe hrane u pravilu nejednako distribuirani na štetu najsiromašnijih, s obzirom da svatko mora svakoga dana nužno potrošiti određenu količinu hrane kako bi preživio, a za razliku od primjerice elektronskih uređaja. No, interes ovog teksta nije europska unutrašnja nepravda, pozabavit ću se ponajprije katastrofalnim učincima koje novac europskih poreznih obveznika posredstvom CAP-a izaziva u privredama najsiromašnijih zemalja svijeta.
Da se razumijemo, sustav CAP-a, ili barem njegov veći dio, gotovo je sigurno pred ukidanjem, a smrtnu presudu nisu potpisali ni SAD, niti druge države koje se godinama bune protiv protekcionističke ekonomske politike Unije. CAP bi morao nestati iz posve drugog razloga. S proširenjem 2004., broj poljoprivrednika u EU narastao je sa sedam na 11 milijuna, a ideja da bogata zapadna financira siromašnu istočnu Europu, ipak se kosi s jednim od osnovnih načela globalnog kapitalizma – da bogati uzimaju od siromašnih.
Ipak, ogroman segment poljoprivrednog protekcionizma Unije odnosi se na proizvodnju šećera, a kad su šećerane u pitanju, europska je orlušina daleko od toga da svog omiljenog ptića gurne iz gnijezda – u zastrašujuću avanturu slobodnog tržišta.
Proizvodnja šećera, u najvećoj mjeri koncentrirana u nekima od najbogatijih regija EU – istočnoj Engleskoj, pariškom bazenu i sjevernoj Njemačkoj, stvara godišnji višak od oko pet milijuna tona. Stavimo li, dakle, na jedno mjesto samo šećer kojeg Unija nije u stanju sama potrošiti, a svejedno ga uporno proizvodi, dobit ćemo gomilu usporedivu s omanjim planinskim masivom. Logično je, stoga, da odbija otvoriti svoje tržište za uvoz stranog šećera, pogotovo uzmemo li u obzir i činjenicu da su zemlje tropske i suptropske regije u stanju proizvesti znatno jeftiniji šećer – dobivaju ga naime iz produktivnije šećerne trske umjesto iz šećerne repice, kako je to uobičajeno u umjerenom klimatskom pojasu.
Inače, šećer predstavlja jedan od najvažnijih poljoprivrednih proizvoda nekih od najsiromašnijih zemalja svijeta koje su stoga ozbiljno ugrožene nemogućnošću pristupa divovskom europskom tržištu.
O intenzitetu kojim EU štiti proizvodnju šećera svjedoči i inicijativa pod nazivom «Everything But Arms» (EBA) pokrenuta 2001., koja državama iz skupine najslabije razvijenih zemalja omogućuje da svoju robu izvoze u EU bez ikakvih carinskih nameta, a odnosi se na svu robu osim naoružanja… i šećera. Što se pak potonjeg tiče, skupini 49 najsiromašnijih država svijeta u EU je dozvoljeno izvesti svega jedan posto godišnje potrošnje, dakle količinu ravnu trodnevnoj potrošnji u jednoj godini. Žele li pak spomenute države uvesti više šećera nego što im to dopuštaju propisane kvote, dužni su platiti prilično ekstremnu tarifu u visini od 324% vrijednosti robe.
Pa ipak, bilo bi upravo sjajno kad bi problemi koje siromašne zemlje imaju s europskim šećerom, bili ograničeni «samo» na uvozne kvote, no nažalost nije tako.
Vratimo se na onaj planinski masiv od pet milijuna tona viška. Kad bi se isti srušio na unutarnje tržište Unije, njeni bi građani vjerojatno kupovali svoj slador po jednoj od najpristupačnijih cijena na svijetu. Pa ipak, stvarnost je upravo suprotna. Država, naime, promptno intervenira i otkupljuje sav višak prije nego što isti stigne spustiti tržišnu cijenu šećera, a potom se događa nešto čudesno… Otkupljeni šećer Unija prodaje u bescjenje, istresa ga na globalno tržište po cijeni po kojoj ga nitko živ nije u stanju proizvesti, ne žaleći vlastiti novac kako bi svim građanima svijeta (osim svojih vlastitih) pružila njihove dnevne doze ugljikohidrata po superpovoljnim cijenama. Koliko je cijeli pothvat doista sulud, pokazuje činjenica da država za izvoz šećera u vrijednosti od jednog eura izdvaja čak 3.3 eura. Računa se da EU, uz 1.3 milijarde, koje troši na isplaćivanje subvencija za šećer, troši još 833 milijuna eura na takozvane «skrivene subvencije». Ovaj je iznos, u stvari, razlika između troškova proizvodnje i novca koji Unija dobiva za izvoz slatke planine.
Štete koje snose siromašne zemlje također su divovske; od usvajanja spomenutog EBA programa 2001., tri ultrasiromašne afričke zemlje – Etiopija, Malavi i Mozambik podnijele su gubitke u visini od 238 milijuna američkih dolara, zadnje dvije su u 2004. godini imale gubitke znatno veće od 30 milijuna američkih dolara svaka. Inače, oko pola stanovništva spomenutih država živi ispod praga apsolutnog siromaštva od svega jednog dolara dnevno.
Još su veći gubici nekih drugih nerazvijenih zemalja. Primjerice, Brazil je 2002. izgubio 494 milijuna, Tajland 151 milijun, a Indija i Južnoafrička republika po 60 milijuna američkih dolara.
No, sad malo veselijih tema. Naime, ne gube svi zbog neobične ekonomske politike Unije, štoviše, neki čak odlično zarađuju. Primjerice, veliki farmeri - proizvođači šećerne repice. Ipak, čak su i njihovi profiti smiješno mali usporede li se s onima divovskih korporacija koje prerađuju šećer – 25-postotni udio čiste dobiti koju ostvaruje kompanija British Sugars (ogranak Associated British Foods), čini tu tvrtku jednom od najprofitabilnijih u europskoj industriji. Teško da onda nekoga može začuditi što su upravo simpatični djelatnici British Sugars među najmarljivijim zastupnicima statusa quo u europskoj «šećernoj» politici. Što se pak tiče svota koje Unija isplaćuje prerađivačima, one su basnoslovne. Šestorici najvećih igrača, EU je 2003. isplatila 819 milijuna eura: najviše je isplaćeno francuskoj tvrtki Beghin Say – 236 milijuna, njemački div Sudzucker primio je 201 milijun, dok su kompanije Tate i Lyle primile tek pišljivih 158 milijuna.
|
|
|
