|
FALI MI ...
Fali mi miris zemlje crne,
fali mi 'rast, nemam žira,
duša mi prazna, srce trne.
Nema bez tebe sreće ni mira.
Fale mi široki pusti drumovi,
fala mi konji i klopot kola,
fale mi sela topli domovi.
Sve mi to fali, umirem od bola.
Fali mi mjesec da snove krade,
fali mi pjesma da zore budi,
fali mi, fali al' nema nade,
fale mi moji dragi ljudi.
Fali mi njivâ, paorskog truda,
brez nji' mi tvoja slika ni cila,
žuljave ruke, tvrde ko ruda.
Ta cilu te volim Slavonijo mila!
Fali mi suncem obraz opalit,
umorne oči pune mu brige,
šta biće sutra, kog sveca slavit.
A glava puno kike side.
Fali mi šuma 'rastova stara,
fali mi stan, koljeba na Ritu,
fali mi sunce, đerma kraj bunara,
fali mi crveni mak u žitu.
Fali mi lepinja, friškog kruva,
fali i sajtluk, od dude bure,
fali mi avlije lipa duva,
fale mi tvoje pijane tambure.
Fali mi tvoje zlatno ruvo,
fali mi inat, tvoja dika,
fali mi sve štaj dida sačuvo.
Fališ mi cila, Šokadijo lipa!
Sve mi to fali, godinama tražim,
umirem dugo, na rate al' zbilja,
praznu dušu lažima blažim.
Ta fališ mi draga, Slavonijo mila!
06.listopada 2005.
|
27.12.2005., utorak
Slavonski hrastovi
|
Iz časopisa "Hrvatske šume"
Unatrag stotinu godina Slavonija je još bila više od 60 posto pokrivena šumom. Posebno su bile krasne šume hrasta lužnjaka s golemim 200 do 300-godišnjim stablima. Danas je taj postotak šumovitosti gotovo prepolovljen, a od starih hrastovih šuma ostali su tek tragovi – pojedinačna stabla u šumskom predjelu Južno Radiševo, skupina od 10 stabala nedaleko od Drenovaca blizu Županje i jedan manji rezervat, Prašnik kod Okučana. Dva spomenuta objekta zakonom su zaštićena.
Slavonija je u doba Turaka bila rijetko naseljena zemlja, a slavonska šuma hrasta lužnjaka se skoro dva stoljeća razvijala bez značajnijeg utjecaja čovjeka. S obzirom na to da je šuma prirodna tvorevina s osobitim svojstvima da se može sama obnoviti i širiti, to njezino svojstvo došlo je do punog izražaja tijekom ta protekla dva stoljeća. Upravo zbog toga smo još u XVIII. stoljeću imali razvijenu prašumu slavonskih hrastika. Početkom XIX. stoljeća, 1808., počinje premjeravanje, opisivanje i procjenjivanje šuma u Slavoniji, a Opći šumski zakon donijet je 3. prosinca 1852. godine. Šume su u to vrijeme predstavljale najveće prirodno bogatstvo Slavonije, jer se drvo počelo koristiti za gradnju kuća i čitavih sela. Uništavanje slavonskih šuma počinje 1752. godine, s prvim paljenjem pepeljika za potašu na području đakovačkih šuma. Eksploatacija slavonskih šuma, u smislu korišćenja građevnog drva, počinje 1830. godine, kada se u Slavoniji počela izrađivati bačvarska građa. Od 1830. – 1861. eksploatacija slavonskih šuma tekla je sporo. Otkako je 1861. godine izgrađena željeznička pruga Sisak – Trst, eksploatacija je bila intenzivnija.
Visoka vrijednost hrastika
Nakon što su prve količine građe slavonske hrastovine doprle u svijet (Njemačka, Francuska, Engleska i dr.) počela je jagma za slavonskim šumama i »slavonska hrastovina« postaje pojam kvalitete i visoke vrijednosti. Vlastodršci su tu konjunkturu iskoristili i počeli šume prodavati na licitaciji – tko da više. Procjenjuje se da je 1870. godine u Posavini bilo još oko 130.000 katastarskih jutara starih slavonskih hrastika, da bi krajem 1925. godine ostalo još samo 9.330 k.j. (5.364 ha) s oko 19-3.000 starih hrastova te oko 984.000 m3 hrastova tehničkog drva. Od 1861. do 1912. godine, znači punih 50 godina, udarale su sjekire, brujale ručne pile, tutnjale jarmače (gateri), sve je živo po Slavoniji bilo u pokretu, a zatim je najednom sve utihnulo i stalo. Nestalo je starih slavonskih orijaša.
 Stari slavonski hrastici stvarani su tijekom stoljeća, a čovjek ih je samo u nekoliko desetljeća potpuno iskorijenio. Posljednji stari hrastovi posječeni su u vremenu od 1946. do 1951. u području Spačve (Vinkovci) i Surduk–Varcagi kod Andrijevaca. U gospodarskoj jedinici Trizlovi-Rastovo, odnosno šumskom predjelu Južno Radiševo kojim gospodari šumarija Gunja, ostavljeno je 12 starih slavonskih orijaša da prkose vremenu i čovjeku i pokažu kako su nadživjeli sve ljudske prognoze u svojoj propasti.
Ovim člankom želimo podsjetiti upravo na tu skupinu prastarih slavonskih hrastika. Dva su hrasta, jedan 1970., a drugi 1993. doživjeli svoju fizičku zrelost. Pojedinačni prsni promjer preostalih 10 iznosi oko 150 cm, visina 33,5 metara, a ukupna drvna masa po jednom stablu iznosi 27 m3.
Za slavonsku hrastovinu iz toga doba kroničari navode da joj zbog njezinih svojstava nema premca u cijelom svijetu te da je na tržištima zapadne Europe bila vrlo tražena i dominantna. Od svoj stava ove hrastovine spomenut ćemo: finoću i pravilnost godova, elastičnost, lakoću obrade, zlatnožutu boju, a posebno dimenzije. Trupci od 20 metara dužine nisu bili nikakva rijetkost, a niti promjeri od 120 cm. Za današnje pojmove to su doista zavidne dimenzije, ali su ipak mnogo manje od onih koje su u prijašnja vremena dostizali stari hrastovi slavonskih šuma.
Spomena je vrijedna i priprema za svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine. Tamo je, naime, ovdašnje proizvode trebao upotpuniti jedan pozamašan trupac. No izostao je, navodno zbog nedovoljnih profila željezničkih tunela. Riječ je o orijaškom stablu iz šumskog predjela Javićka greda, šumarije Rajić, Direkcija šuma Vinkovci, kojem je izmjeren prsni promjer od 260 cm, a drvna masa 65 m3. Donji šuplji dio tog stabla dopremljen je 1900. g. željeznicom u Vinkovce, a bivolskim zapregama u dvorište kuće direktora direkcije šuma gdje je preuređen u vrtnu sjenicu. Korišten je kao vrtna sjenica u čiju je šupljinu bio smješten stol s nekoliko stolaca. Nakon Prvoga svjetskog rata dolazi do njegovog preseljenja u Šumarski muzej Beograd, gdje je već načet zubom vremena i završava svoj nekoliko stoljeća dug život.
|
|
|
