|
FALI MI ...
Fali mi miris zemlje crne,
fali mi 'rast, nemam žira,
duša mi prazna, srce trne.
Nema bez tebe sreće ni mira.
Fale mi široki pusti drumovi,
fala mi konji i klopot kola,
fale mi sela topli domovi.
Sve mi to fali, umirem od bola.
Fali mi mjesec da snove krade,
fali mi pjesma da zore budi,
fali mi, fali al' nema nade,
fale mi moji dragi ljudi.
Fali mi njivâ, paorskog truda,
brez nji' mi tvoja slika ni cila,
žuljave ruke, tvrde ko ruda.
Ta cilu te volim Slavonijo mila!
Fali mi suncem obraz opalit,
umorne oči pune mu brige,
šta biće sutra, kog sveca slavit.
A glava puno kike side.
Fali mi šuma 'rastova stara,
fali mi stan, koljeba na Ritu,
fali mi sunce, đerma kraj bunara,
fali mi crveni mak u žitu.
Fali mi lepinja, friškog kruva,
fali i sajtluk, od dude bure,
fali mi avlije lipa duva,
fale mi tvoje pijane tambure.
Fali mi tvoje zlatno ruvo,
fali mi inat, tvoja dika,
fali mi sve štaj dida sačuvo.
Fališ mi cila, Šokadijo lipa!
Sve mi to fali, godinama tražim,
umirem dugo, na rate al' zbilja,
praznu dušu lažima blažim.
Ta fališ mi draga, Slavonijo mila!
06.listopada 2005.
|
16.09.2005., petak
Magarci
|
iz "Agroglasa"
MAGARCI
"...Prekrasna slika na hvarskoj rivi. Odlična ideja i mnoštvo turista i golema tuna za koju su prvo svi mislili da je morski pas. Na drvenoj dasci golemom nožinom, do laktova u krvi, kuhar je razrezivao šnicle. Svi su bili na dobiti. I turisti i turistički radnici. Slična slika i na jelšanskoj rivi. Trka magaraca. Oduševljeni turisti. Iz kamiona su stigli brojni magarci i pokazali kako se utrkuje. Usput se malo i pokakali da se vidi da su pravi.
No, slažemo se da je to zgodno u svrhu naše turističke promidžbe. No u istoj državi, Hrvatskoj, na njezinom krajnjem istoku i sjeveru za slične akcije inspektori kojih ima i na Hvaru imaju drukčiji rezon. U ribarnici ne smijete šarana kupcu ni očistiti ako nemate pogon za preradu. I tko zna po još kojim zakonima. Ili ne daj bože da na glavnom zagrebačkom trgu, onom Bana Josipa Jelačica, secirate konja, kojeg ćete pojesti, ili pak da šurite kakvog krmka, od kojeg ćete napraviti čvarke. A da primjerice uzmete deset konja iz neke štale i dovedete na osječku promenadu, morate bar pet puta platili veterinarske i ine pristojbe. Ne dao vam bog da ih ne platite, odmah bi vam rekli po kojim ćete sve zakonima objavljenim u Narodnim novinama od tog i tog datuma ostati bez kože. Ogulit će vas dok kažete keks. Da, u istoj smo državi i imamo iste zakone.
Da smo veći katolici od pape to smo uvijek znali. Ali, zar nam to baš uvijek treba i u svakoj prilici. Tako smo prvi u svakoj gluposti koju uzimamo iz Europske unije. Sada smo prvi u ograničavanju naših proizvođača, a busamo se u prsa kako trebamo dati prostor našim poljoprivrednim obiteljskim gospodarstvima u razvoju. Dati im daha da se razmašu. No, kada vidimo u našim Narodnim novinama što nam sve treba da bi se dočepali kakvog-takvog daha,
srce nam odmah otkaže. Možemo praviti kulene za naše turiste, ali moramo za njih imali prave pravcate pogone. Ne smije više ni nož imati drvenu dršku. Važna je i visina prostorije, njihov broj, pa prostorija za veterinara...
A on, kulen, se pak ne smije ni prodavati na tržnici koja ima i hladnjače, vodu, kamene pultove i slično.
Sve za domaći autohtoni proizvod, kulen. A u Austriji je normalno da dođete na farmu krava i tamo kupite salamu. Dakle, polutrajni proizvod. I to napravljenu u maloj priručnoj mesnici uz samu štalu. Bez obveznih sedam-osam prostorija. Još ih iznesu na trg, na drvene klupe i tamo prodaju bez izdavanja računa. Isto tako je normalno i uobičajeno da u Francuskoj svakog četvrtka na trgovima seljaci prodaju svoje proizvode. Medu njima i sireve, a da ih ne drže pod staklenim zvonom i režu nožem s drvenom drškom.
To u Hrvatskoj baš i ne smijete na skupo uređenim tržnicama."
|
|
|
