kolekcionar uspomena

Neki dan me vjetar prošlosti zaustavi na obali sjećanja i upita me: Što tražiš? Za čim čezneš? Zar doista nešto tražim, zar, uistinu, za nečim moje oči čeznu? I vjetar mi odgovori: svatko onaj tko hodi ovom obalom, svtako onaj tko ostavlja svoje stope na pijesku ovog žala, nešto traži. Pogledah u daljinu, zagledah se u onu crtu gdje se spajaju stvaranost i mašta, pustih da me vjetar ponese na horizont moga srca, i shvatih da tražim, tražim one izgubljene riječi, koje su mi bile podarene nekoć negdje. Tražim ono gnijezdo u kojem se rađaju riječi, pomoću kojih nastojim rasti u ovom svijetu, mom i tvom. Tražim one riječi u koje ću umotati svoje snove i pokloniti ih tebi. Upravo te riječi će biti vodič, tvoj i moj, kroz zemlju mojih snova, tamo gdje snovi, moji i tvoji, hode i napreduju zajedno, zagrljeni, u smjeru one točke gdje uviru, stopljeni, stvarnost i iluzija, gdje se miješaju nada i utopija u koktel života poslužen u čaši svakodnevnice. Samo te riječi, istrgnute iz zagrljaja vjetra prošlosti, pristaju mojim snovima jer one su jamac da vjetar prošlosti neće odnijeti i ove moje snove. Neka ove moje riječi budu odjek mojih snova, neka otvore daljinu kamo grabe moji snovi. A opet osjećam da te riječi nisu ništa drugo nego tišina kojima oblažem svoje snove, jer i tišina viče, ispunjajući prazninu nečije duše. Osjeti u ovim riječima dodir mojih snova, neka padnu na dlan tvoje duše kao kapi kiše, gdje ce se združiti sa tvojim suzama, vjesnicima tvojih snova. Neka ove riječi budu njihov glas da ih nikada ne zaboraviš, čak ni onda kada ih vrijeme zaborava osuši. I tek tada ćeš shvatiti da kada sami sanjamo, snovi ostaju samo snovi, ali kada sanjamo zajedno, tada se snovi pretvaraju u stvarnost. I na kraju, svjestan sam da su moje riječi slabe, da su moji snovi krhki, ali i ljepota je krhka poput leptirovih krila, te ostaje kao podsjetnik na vječnost.