Posljednje proljeće

A ja sam sjedila za stolom i razmisljala. Glupo je kad razmislis, sjedili smo pet metara cjedno od drugog i razmisljali o onom drugom.
Kao sto sam rekla, razmisljela sam o njemu, brinula sam se zapravo,izgledao je kao da mu je netko umro. Mozda usporedba nije na mjestu. Ali tad se jednostavno sve promjenilo u meni. Kao da su neki djelovi mene napokon nasli svoje mjesto. Mislim da sam tad shvatila kako je osjecati nesto dublje za nekoga. A najgore od svega je bilo to sto nisam znala kako da mu to kazem. Nisam poznavala te rijeci. 'Volim te' - nije postojalo u mom rijecniku, ni u mom zivotu. Do tad sam znala samo za dodir, u tome i je bio problem. On nikada nije bio dovoljno blizu i ja sam pokusavala tuđim dodirima nadoknaditi nedostatak njegovih.
Tako su mi prolazili vikendi. Dok pocetkom prvog mjeseca bili na rođendanskoj zabavi dvojice nasih prijatelja. Ja sam bila izgubila nausnicu i to mi je bilo krivo, a on je stajao vani, pravio mi drustvo.