Posljednje proljeće

... a vise je od prijateljstva. I da dok se nesto tu ne promjeni, dok ili on mene preboli ili njega zavolim da je najbolje da ne pricamo. Dani su prolazili, a i mi jedno kraj drugog poput stranaca. No ne mozes nekoga tek tako preboliti, to sam tad naucila. I tako je dosao i kraj veljace.
Ne znam tocno kad, ali tako oko kraja tog mjeseca je bio skolski maskembal, tu vecer sam bila sa jednim deckom nevaznim za ovu pricu... nevazan opcenito.
Oko devet ili pola deset je svirao neki bend. Kristijan im je svirao bass gitaru, dobro su svirali, najbolje se sjecam jedne pjesme, zove se 'Tisina'. Tad je sjeo na rub pozornice, ispred njega su bili ljudi iz njegovog razreda, jedna mu je djevojka bila stavila nekakav sesir na glavu, ali to nije vazno. Ja sam stojala u publici ravno ispred, nekih dva metra od njega. Indiskretno sam buljila u njega. Pogledao je bio prema meni i spustio glavu, pravio se da se smije ili nesto, a pogledom bi samo presao preko publike da vidi jesam li jos tamo. Shvatila sam tad da smo pretjerali, moram priznat cak mi je nedostajao, ali mu to nisam mogla reci. Umjesto toga prekinula sam sutnju i poslala mu poruku, istina sadrzaj poruke je bio beznacajan, cestitala sam mu na odlicnoj svirci, ali nakon vremena nepricanja sve je bilo znacajno.