VJEROVATI U PETRA PANA

11.10.2006., srijeda

Važno je zvati se Ojla!

Pomalo nepoznati čovjek promatrao je moje riječi koje pokušavam utisnuti u ovu virtualu i na kraju upitao:
-Jesi li ti sretna?
-Jesam. Zašto me to pitaš?
-Čitam tamo one tvoje priče i čini mi se da nisi sretna. Previše su tužne. Previše je njih tužnih.
-Ma ne. Ima i sretnih. Ček da vidim…

Pomalo me zanitala činjenica da je zadnja moja zezantska priča zaista objavljena prije četiri mjeseca. Pomislila sam, djelujem li i vama ostalima tužna i razočarana u svijet? Potajno se nadam da nije tako. A što ako je to upravo prava slika mene, a ja je jednostavno ne raspoznajem i ne prepoznajem?

Kao što znate, volim se pravdati i da ne dam na sebe ni na druge, branim ono što jesmo, što jesam, ono što je moje, ali otvoreno iznosim svoje stavove, i bijesne i odobravajuće, pokušat ću ponovo napraviti istu stvar! E sad, znači li to upravo zavaravanje, ne bih tvrdila. Potvrdit će i presuditi netko drugi. Negdje tamo daleko, u nekom drugom svijetu, meni, kao nekoj posve drugoj osobi. Ali ajmo sad braniti mene!

Ja nisam mračnjak, zaista ne. Ja se smijem. Ponekada i do same granice gušenja. Možda sav moj smijeh i blesiranje usredotočim na onu osobu za koju mislim da joj to sada najviše treba, a onda tu polemiziram o smislu života, a on, najčešće, smisao nema. Pomislim povremeno da nisam sva svoja, da sam se posvađala s vlastitim mozgom i pokušavam otkriti odakle mi inspiracije da tako baljezgam. To moje prelazi neke granice normale. Dobro, dalo bi se raspravljati o tome što je to danas normalno. Ali, na primjer… U trenucima kada je posao obavljen, kada su knjige i papiri na potpuno drugoj strani uredskog stola, tako da ih ne mogu jednim pokretom dosegnuti, polažem prste na tipkovnicu i brljam. Pišem joj neke stihove, izobličim ih, promijenim riječi i ubacim „ncncncnc“! Znam, jako dobro znam, da neće razumjeti tu brljavinu slova i da će me pitati za njih. I naravno:

Mila, a kaj ti je to ncncnc?

Već se smijem, ali ozbiljno odgovaram:

To su ti stari hrvatski glasovi za pismeno objašnjavanje određenog ritma turbo folk izvedbe. Pokušaj to izgovoriti na glas.

Smijeh! Vidim je da se ceri i da joj ponovo suze cure i da skida naočale, da je shvatila kako to zvuči u originalu i osjećam se sretno jer sam je upravo ja barem na tren uspjela raspoložiti. Dakako, paralelno joj uništavam inteligentne zaključke! Ne namjerno, ali kad se već pača u moju struku, uzimam si za pravo klepiti je po prstima. Mulja, drlja i govori o Edipu i basnama. Vidim, vidim što radi i vidim kako lagano pada u moju zamku. Puštam je, ali ne zadugo:

Mila, mila, ej, ček, ček, stop, stani, ejjj, staaaani!

Odgovara:

A ja važno tipkam i sva sam si bitna:

Mila? Edip? Basne? Edipov kompleks? Kralj Edip? Misliš li možda na Ezopove basne???

Bijesna je i to osjetim:

P**** jedna, uništi mi foru dana! Yebi se!

I tako to traje već mjesecima. Imamo neki svoj univerzalni jezik koji samo nas dvije razumijemo i na konto toga ostavljamo ljude zgroženima.

Zašto to pišem? Zato jer mislim da je moj smijeh i uveseljavanje nekoga trenutno potrebno njoj. I ja to radim s puno ljubavi. I s puno ljubavi je razumijem, podržavam i gurkam s mjesta. Ona nije stvorena za ovaj svijet, ali je, nažalost, primorana ostati ovdje.

Možda ne želim da netko drugi osjeti tu moju stranu i pomisli kako li sam skrenula, ali mene to čini sretnom. A možda si sa svakim drugačiji. Drugi te modeliraju. U današnje vrijeme postaviti nekome na lice osmijeh nije jednostavno. Pogotovo ne razveseliti nju. Ali kada je promatram i kada znam kakav je život prošla i da njezin put nije bio popločen with yellow brick road, da nije imala crvene cipelice, da bijeli zec s ogromnim satom ne živi u džepu njezinog kaputa i da je Petar Pan davno odletio, tada znam koliko znači jedan osmijeh na tom nježnom licu! Ne bismo li svi trebali tako? Biti zahvalni na sreći i spokoju? Sebična smo mi rasa. Sami prema sebi. Jedni prema drugima. Čovjek je čovjeku vuk.

I zato ne zamjerite na ponovo mračnom i dubioznom postu. Ja sam i dalje sretna i dalje se smijem i još uvijek prolazim ulicom i nasmijem se od srca iz samo meni poznatih razloga. Bez obzira koliko to god infantilno i nerazumno djelovalo. Ja želim živjeti ovaj život. Uzeti od njega i više nego što mi nudi. On je moj, samo jedan i ja ga ne pitam do kada će izdržati. Sa mnom mora! Ja tako želim i ja ne posustajem. Ne dam se. Ne još. Ni njoj ne dozvoljavam predaju i sretna sam kada vidim da me prati u tome.

No…
Možda vam jednom otkrijem zašto Pantera u subotu navečer nije htjela ići kući, zašto ju je ugrizao pauk, zašto ima ožiljak od meduze, zašto skuplja usne, zašto je šogor konstatirao da ima ogromno dupe, zašto je ocu rekla da joj se čini da ima šuplju glavu i zašto ga je pitala s koliko je žena bio prije mame, i zašto baš uvijek napravi neku notornu pizd**** na sveopće veselje majstora s bauštele. A možda onda, samo možda, vi shvatite da ste na totalno krivom blogu i da je pametnije nastaviti raditi svoj posao i ne trošiti svoje vrijeme i TUĐI novac na ovakve blesave životinje poput mene.

A do tada... tko vam kriv :)

- 23:46 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

VJEROVATI U PETRA PANA

11.10.2006., srijeda

Važno je zvati se Ojla!

- 23:46 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Opis bloga

dakle...