Ratnik paorskog srca

Bilo je to davne jeseni predzadnje godine prošlog stoljeća. Taman sam se vratio sa služenja maćehi domovini i još povremeno imao nesanice kad se bih se sjetio opanaka koji su me gazili, a budio me i kašalj zbog neliječenog bronhitisa pojačanog nervoznim pušenjem. Vratio sam se u rodni grad, te počeo izlaziti s prijeteljem s faksa i iz vojske, i s njegovim društvom.
Sjećanja su malo mutna, i obojena emocijama, i ja sam lijen kada je pisanje u pitanju. pitate se kamo sve ovo vodi. Polako.
jedne smo se večeri trebali naći s nekim curama s kojima se on družio ispred Bambija Brođani će znati o čemu govorim, za ostale nije bitno. dakle, neke sam znao, neke nisam. jedna se od njih sama sjetila predstaviti kao marija. ne znam da li ona ili ja, netko se prvi predstavio, kao ono kad nas već nitko neće upoznati. No, društvo je otišlo u birc, mi svi skupa. Nisam skidao oči s nje. Zračila je nečim...ne znam. Možda je jednostavno bila stvar u tome da sam prvi put sreo nekog tko mi je stvarno mogao uspješno paririati na jeziku, a da je ženskog roda. jasam se upravo oporavljao od bolnog telefonskopg vojničkog prekida.(Mislim da ti se tako nešto dogodi sa 27...mulac!), i nisam još spustio štitove. Jest, uvlačila mi se u misli tu i tamo idućih dana i tjedana, al sve onako na sitno. pa sam čuo te ima nekog, te nema nikog, povremeno bi izašli u istom društvu, al sve bez nekog zblićžavanja. Do jednom...
Sreli smo se opet negdje mjesec dana kasnije, kod istog frenda na piću i kolačima. Pa je pao neki razgovor o tome kako ljudi više ne pišu pisma. I onda ja isprovociran (kao, jel) predložim da se dopisujemo, pa da vidimo tko će dulje izdržati.
Počeli se mi tako dopisivati kroz zimu, otkrivati sve više jedno od drugom, sve više dodirnih točaka, i sve su se nestrpljivije nekako ta pisma dočekivala. A susrete smo propuštali zbog lijenih prijatelja kojima se nije dalo voziti po snijegu. Dok ja nisam napravio nesvakidašnji potez-poslao u pismu broj telefona, kao, šteta da se ne vidimo, javoi se da izađemo na piće, kao prijatllji naravno =)
I da vidiš, jesmo. javila se ona. Al se iznenadila kad je na cipeliću ugledala samo mene. No, otišli smo u obližnji birc koji je radio do jutra. Pričali smo dugo. Negdje do 4. A onda sam ju poljubio. I nismo prestali idućih dva sata. Do fajronta. Sutra sam ju ispratio na vlak. telefon je zamijenio pisma. ja sam išao za ZG 8taman kupio novi auto) nekim vikendima, ona za SB nekim drugim. na jesen smo išli na Kretu i uživali u grčkim jelima, svježim rogačima, sopasio sam ju od utapanja kad je struja postala prejaka.
zaručismo se za moj 30 rođendan. baš je taj dan Đole imao koncert u areni. Bili smo na rubu da sve otkažemo ili da jednostavno pobjegnemo za Pulu, a gosti nek slave. Ali je osjećaj dužnosti prema drugima prevagnuo, pa smo ostali.
Svatovi su bili prije dvije godine. na današnji dan. e sad vidite zašto sve ovo pišem. Postali smo i roditelji jednog malog živahnog stvora koji raste ko iz govana i sve je živahniji i zanimljiviji. a nama je sve bolje i bolje skupa.
Ukratko...ljubavi moja..sretna ti godišnjica!!! Želim to podijeliti s cijelim svijetom. I nemoj se uplašiti, al ja sam ti od onih...do smrti...pa i dalje ;o)