Ratnik paorskog srca

Početkom mjeseca moji su starci proslavili 34 godine braka. Otkako znam za sebe, još nijednom nije prošao 8.8 a da nije bila barem nekakva mala proslava, svečani ručak kod kuće u najmanju ruku. Još nijednom se nije dogodilo da se moj stari nije pojavio s buketom na kon posla. Stvarno, kad ih uspoređujem s parovima njihove dobi, imam osjećaj da su ostali puno bliskiji. A nije ni čudo, kad se uzme u obzir što su sve prošli skupa. protivljenje obaju obitelji, potucanje i selidbe u potrazi za poslom, gradnja kuće, gotovo svojim rukama, i uz sve to podizanje dvaju dripaca sve do završenih fakulteta, kao kompletnih osoba. Stvarno su srasli kao nokat i meso, štono se kaže. I bojim se, jednog dana, kad ode jedno od njih, da ni ono drugo neće dugo izdržati. Uostalom, možda tako i jest najbolje. Kad su toliko vremena proveli skupa, nije red da dugo budu razdvojeni. A ja se samo mogu nadati i vjerovat, jer na kraju krajeva, s takvom pretpostavkom se i ulazi u zahjednicu, da ću proći barem približno kao oni.

No, kao što je rekao onaj dok je padao s nebodera:

«So far so good!»

Mama, tata, sretna vam još jedna godišnjica! I dabogda vas unuci i praunuci ovako pozdravljali i učili na vašem primjeru.

A jesam se rapekmezio. Fuj!