A što da vam pričam. Eto, vratio sam se, već treći dan nazad u rudniku. Tek sam sinoć stigao do kompjutera, a danas do bloga.
Ljetovanje je bilo baš fino. Samo baško polje je bivše vojno odmaralište, a sadašnje tzv. hotelsko naselje. Bili smo smješteni u depadansi 50 metara od mora. Soba nije bogzna što, ali je čista i uredna, ima balkon-što ćeš više. Okolo alepski borovi po kojima trče vjeverice. nema gužve. Idila. Hrana ukusna i obilna, prste za polizati, a more toplo. Osoblje ljubazno. Stvarno me oduševila hrana, evo vraćam se opet na to. Ujutro švedski stol ,a li stvarno obilat, hrpe jaja sa šunkom, hrenovki, jogurta, dječjih radosti, pa i mueslija i cornflakesa za dijetalce-meni to dođe ko desert nakon poštene hrane. A za večeru jela jedno bolje od drugog-pašticada, skuša na žaru, sojini medaljoni...da ti pamet stane. Sve vrhunski pripremljeno.
Plaža uobičajena za te krajeve šljunčana, s betonskim dodacima. Junior se oduševio vodom, nije se dao van. jedino mu se valovi baš nisu sviđali. Pa smo mu napunili čamčić vodom i strpali ga unutra, dijete se banjalo satima, polijevajući se kanticom i slično.
Otišli smo jedan dan u Makarsku, i onda sam se zahvaljivao i bogu i vragu što nisam tako negdje u mjestu, nego malo izvan. Jebote, koja gužva! nemoš se okrenut. A parking skuplji nego u zagrebu. Odšetali mi i do baške vode. isto ljudi za popizdit. A kad su moji straci bili u prolazu otišli do promajne. i ajde kao poješćemo mi sladoled, mada se meni ideja baš nije svidjela, ja sam uvijek za ledo iz dućana, što se pokazalo opravdanim. U nekakvoj prčvarnici kraj obale naplatili su nam po 25 kuna tri kuglice sladoleda s malo šlaga, nazvavši to voćnim kupom. A voću ni traga! i naravno sve bez računa. A najbolja je fora što je na kartončiću s cijenom lsadoleda vidljivo prepravljena brojka 4 u 5 kuna, kemijskom olovkom. Koji ogavni gadovi! To je bogme bilo zadnje što sam 'vanpansionski' potrošio, ako ne računam kavu u hotelskoj kavani koja je bila pristojnih 6 kuna. kao što rekoh, sve bi ja njih poslo na Kretu na obuku.
Jedan smo dan krenuli do imotskog na ona čuvena jezera. Dođemo do auta, 9i onda se ustanovi da je pametni tata (to jest ja) ostavio svjetla upaljena cijelu noć i ispraznio akumulator. no srećom uz pomoć dobrih ljudi s kablovima, sat vremena kasnije krenuli smo na put. Jedina mi se skoro izrigala na užasno zavojitoj cesti, apotomak skoro dehidrirao jer smo dakako putovali po najvećoj vrućini. Al sam zato uslikao još nekoliko stećaka, osim prvih na koje smo naišli kod Cista Velike. No, došli smo i do imotskog, provukli se zavojitim ulicama grada koje još k tome i raskopavaju, i došli do modrog jezera, slikali ga odozgo, jeli, pa sam ja još malo prošetao i napunio džepove divljim timijanom koji tamo raste u izobilju, sad imam barem godišnju zalihu. A obožavam tu aromu.
A crveno smo jezero skoro fulali, koliko je dobro označeno . u stvari, jesmo ga fulali pa se vratili. I bili smo tliko iscrpljeni da smo se zadržali cirka 5 minuta. Vratili se u baško polje i pozaspali ko trube.
Vrijeme nas je poslužio savršeno, pokvarilo se taman kad smo se vraćali. a na staroj cesti od/do udbine nigdje nikog, milina za vozit, jebo Bechtel i ostale.
Digitalac me služio savršeno, nasliko sam fotki i fotki, oš cvijeća, bilja, pejsaža, jezera, i dakako najviše Petra i nešto manje Marije.
Onda smo bili tjedan dana u Brodu. I napokon se sjetili malo aktivirat u potrazi za kućama. Home sweet home. valjda. jednom. jedna je bila zgodna, al je imala gornju ploču od trske i crvljive grede. Druga je malo nedovršena, al nije bilo nikog kod kuće-tu se još nadamo. A onda smo se vratili u Nekropolu pa starci gledaju dalje.
I u svemu tome mi umre otac od frenda. A mrzim sprovode. Al eto, dok sam pušio velikodušno je dijelio cigare sa mnom, pa sam otišao čovjeku na sprovod. Srećom nije dugo trajalo.
I sad sam opet među sidašima. Uvaljeno mi je 6 dežurstava ovaj mjesec, i to u zadnja tri tjedna. kad sam to vidio odmah sam odjurio i prijavio drugi dio godišnjeg za početak rujna. Trebat će mi bar tjedan dana da se od tog tempa oporavim. ponedjeljak, subota, četvrtak, ponedjeljak, petak, nedjelja. Sad sam shvatio čemu služi vojska-uvijek možeš reći da ti je negdje bilo gore nego što je sad. Pih i to mi je utjeha.
Vidim da sam nedostajao nekima. nije mi to baš najjasnije. Ne pišem priče ko leb ni pametna razmišljanja ko zrinči, ptica i bigmama, ne dajem porno sličice ko mladi tata, ne dajem izviješća iz dalekih i egzotičnih zemalja. što vuče ljude da se vraćaju mom blogu? To je misterij, ravan onima arthura clarkea. Možda bi njega trebalo pozvati da ga razriješi. hmmm...kad sam zadnji put pročitao Odiseju?
