Panonski Utd.
subota, 19.06.2004.
Zasto se i ja obucem u crveno-bijelo pa na kocke
Kad igraju nasi najvise volim pocetak utakmice dok jos na semaforu stoji 0:0. Ispred mene je casa s vodom koja spremna ceka da ugasi eventualno preveliko uzbudjenje u mom taboru. Uvijek se pitam sta mi gore dodje da li kad gubimo ili kad cuvamo rezultat. Kad gubimo sam sebe nagovaram da je ionako sve za Q i da nista nema smisla, ali opet skruseno sjedim ispred ekrana i nadam se nekom cudu ili barem da ne zavrsimo sa pola tuceta u mrezi.
Kad sam gledao nase s francuzima stvarno nisam ocekivao nista.Od Francuza i Engleza uvijek sam najvise zazirao i bas smo njih dobili u grupu. Nakon prvih 45 minuta apatija se duboko uvukla i u moje redove. Samo pokoji usamljeni glas iznutra budio je kakvu taku nadu. Kad smo zabili iz penala potpuno miran zakljucio sam da ako nista drugo mozemo kuci jer smo dali jedan gol, no Prso i onih 2:1 pretvorili su me iz posve mirne i stalozene osobe u nemirnog zivcenjaka koji je u transu popio vec trecu casu vode. Uzbudjenje je bilo na vrhuncu. Odmah nakon gola opasan napad trikolora i pomisao, pa nece nam se valjda ponoviti Thuram i devedesetosma i cuveno izjednacenje dok je nacija jos bila u transu. Izjednacenje se dogodilo na jednako glup nacin nesto kasnije, no ipak dovoljno da bude unutar prvog i zadnjeg zviduka onog visokog nizozemca koji namjerno ili slucajno nije vidio igranje rukom.
Sad se brusimo na Engleze. Ne znam, no nikad nam nisu lezali. Volio bih da kakvim cudom u ponedjeljak Hrvatska pobjedi, da spustimo na zemlju otocke curice i da im pokazemo kako navija Hrvatska.
Samo se nadam da nam Engleska nece biti novi Ekvador.
