Foto: Antikvarijat Biblos
Kada su SNV (čitaj Milorad Pupovac i Dejan Jović) skupa s Frakturom izdali krajem 2023. knjigu "Krajina 1991.–1995." srpskog povjesničara Koste Nikolića, nisam uhvatio priliku je pročitati. Naime, 35 eura iz principa ne dam, a u knjižnicama je bila non-stop posuđena.
Kako je relativno nedavno krenula serija "Partija" Gordana Malića, jedan od mnogobrojnih beogradskih sugovornika bio je i Kosta Nikolić. Govorio je pametne i istinite stvari, podsjetio me svojom pojavom kako moram posuditi knjigu i nekim čudom uspio sam tada naći primjerak u jednoj gradskoj knjižnici. Serija je završila s emitiranjem, a ja sam završio s čitanjem knjige.
Knjiga je dignula žešći metež u hrvatskom javnom prostoru brzo nakon izlaska. Desnica ju je napala jer sufinancirana državnim sredstvima (a jezik je srpski), a sasvim izvjesno da je nije pročitala. Knjiga je ogromna, ima 612 stranica, s bilješkama i svim ostalim 724.
Na napade hrvatske desnice reagirao je Ozren Žunec, jedan od najvećih živućih hrvatskih sociologa, ujedno i dobrovoljac DR-a, često mu, sasvim opravdano stavlja etiketa jednog od najobrazovanijih časnika HV-a, čovjeka koji je napisao dvosveščanu monografiju o Krajini pod nazivom "Goli život: Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj" sad već relativno daleke 2007. Kako stari, sasvim je izvjesno da mu hrvatska desnica i tvrdi desničari idu na jetra zbog anti-intelektualizma i kvazi-intelektualizma koji često krasi hrvatske tvrde desničare. U svome prikazu knjige za Polemos, Žunec brani knjigu Koste Nikolića od desničarskih napada primarno jer previše mirišu na želju za cenzurom. Zašto hvali knjigu, nastavit ćemo kasnije.
Jedini drugi prikaz od društveno-humanističkih znanstvenika dala je Mirjana Kasapović u Analima Hrvatskog politološkog društva, koja je pak, sasvim očekivano, knjigu dočekala na nož. Za razliku od prvih desničarskih kritika, sasvim je izvjesno da je Mirjana Kasapović dobro pročitala i iščitala knjigu Koste Nikolića.
Naime, sasvim je izvjesno da Dejan Jović zadnjih godina vodi intelektualni rat protiv Hrvatske na osnovama tzv. post-jugoslavenstva. Mirjana Kasapović je izdala ove godine "Zbogom postjugoslavenstvu! - Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva" koja je teška artiljerija u jednom osobnom ratu protiv jugoslavenstva koja je autorica povela. I Dejan Jović i Mirjana Kasapović, stasali su na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka (danas znanosti). U osamdesetima Jović je bio protege Jovana Mirića koji je 1984. izdao bibliju tvrdog unitarnoga jugoslavenstva, knjigu "Sistem i kriza". Sasvim je izvjesno da Dejan Jović i dalje stoji na unitarni političkim stavovima Jovana Mirića. Nije da je Mirjana Kasapović krajem osamdesetih bila hrvatski nacionalist (nije), ali kao bosanskoj Hrvatici (koja se sustavno bavila stanjem Hrvata u Bosni i Hercegovini) u nekom trenutku se dogodio neki switch u razmišljanju koji je mnogo Bosance i Hercegovce odveo na stranu hrvatskog nacionalizma i u jedan bijes prema svemu što miriši na Jugoslaviju i jugoslavenstvo.
Da biste pratili Nikolićevu knjigu, morate ili pročitati navedeno djelo Ozrena Žunca, ili pak knjigu "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995" Nikice Barića (njegov prerađeni doktorat), tiskanu 2005. kojoj bi odlično došlo drugo izdanje nadopunjeno haškom dokumentacijom i drugim vrelima (kao što to Davor Marijan radi kada nešto starije reizdaje), u kojoj se ide na zajedničko putovanje s autorom u čuđenju sveopćoj ludosti kninskih i inih bradonja u njihovim sumanutim i zlim postupcima. Svakako treba pročitati i genijalnu knjigu "Vježbe u laboratoriju Balkan" Višnje Starešine (prvo izdanje 2004., drugo 2018.) gorko-slatku studiju o nastanku hrvatske diplomacije i njezinim peripetijama u clashu s međunarodnom zajednicom za Domovinskoga rata.
Ovakav predugačak uvod je potreban ako se želi govoriti o Nikolićevoj knjizi. Nema dvojbe da je Nikolić sjajan povjesničar i da zna pisati. Za opširnu i nadasve tmurnu temu, lako se čita. Žunec brani knjigu jer ističe da Kosta Nikolić ne štedi krajinsko vodstvo. Stvarno se opisuju sumanute odluke Milana Martića, Milana Babića, Gorana Hadžića, Bore Mikelića i svih ostalih vođa pobunjenika (jedino je Martić još živ i trune u estonskom zatvoru). Opisuje se mnoštvo zločina nad preostalim Hrvatima koji nisu htjeli pobjeći iz svojih domova, skoro svakodnevna ubojstva uglavnom starijeg hrvatskog stanovništva. Gospodarski temelj SAO Krajine/RSK je bio nesmiljeni šverc i ta kvazidržava je ovisila o financijskoj pomoći Srbije bez koje bi propala.
Jednako tako se opisuju i hrvatski zločini prema Srbima za Domovinskoga rata, pogotovo je cijelo poglavlje posvećeno općem kaosu, ubijanju srpskih staraca, paljenju srpskih kuća i općoj pljački koja se događala poslije Oluje na širem kninskom području (vidi se da je čak Vojna policija pokušala napraviti nekoga reda, ali jednostavno, sasvim izvjesno da je bilo to nemoguće). Nije da hrvatska javnost to nije znala. Neki dan je umro i pokopan Ivan Zvonimir Čičak, koji je nekoliko dana nakon kraja Oluje, s ostatkom HHO-a krstario novooslobođenim područjima i popisivao sve što se događa i to su mediji sve prenijeli. Objektivno, sada s odmakom od skoro 30 godina, većini građana Hrvatske poslije četiri godine srpskoga bombardiranja, ubojstva, paleža i sveopće krađe nije bilo nimalo stalo, kao što se Francuzima i Englezima živo fućkalo što njemački zarobljenici umiru u ljeto od 1945. po zarobljeničkim logorima iz raznih razloga, a sve četiri okupacijske vojske u Njemačkoj siluju sve žensko što hoda i diše. Dan danas je odnos ostao isti, ne postoji Englez, Francuz, Nizozemac, Belgijanac ili Norvežanin koji ima razumijevanje za njemačke žrtve u ljeto 1945. Teško da je netko mogao spriječiti partizane 1945. u puno masovnijoj odmazdi od Vardara do Triglava. Ne postoji nešto kao Huda Jama u Hrvatskoj u ljeto 1995. Dobro da ne postoji. Zločini, pa ni hrvatski, ne daju se opravdati.
Glavni pozitivci za autora u knjizi su UNPROFOR i službe UN-a koje djeluje u SAO Krajini/RSK, koji žive u slozi i ljubavi sa srpskim pobunjenicima, pogotovo npr. Nigerijska bojna UNPROFOR-a, zatim Kanadska bojna i svi Kanađani i svi kanadski policajci i kanadski vojnici i časnici. Nadrealna je to mržnja koji ti ljudi, primarno Kanađani, gaje spram Hrvatske, Hrvata i hrvatske države. Ovo je važna strana knjige da se UNPROFOR pokaže kakav je bio, a bio je nesposoban, korumpiran, pokvaren, lažljiv i nadasve zaljubljen u Krajinu.
Knjiga je neuspješni pokušaj da se sruši bilo kakva pozitivna slika o Oluji. Nikolić, iako odličan povjesničar, ne može pobjeći da ne sakrije zapravo prijezir prema oslobađanju Hrvatske (piše oslobođenje pod navodnicima) kao i prema HV-u (branitelji također piše pod navodnicima). Franji Tuđmanu se implicira da je ostvario Pavelićeve želje. Kako da ne. Imam li nešto protiv Koste Nikolića? Nemam, mislim da čovjek zna povjesničarski zanat i da druka za svoju stranu, ali druka kvalitetno. Zato respekt!
Značajan dio knjige je posvećen diplomaciji. Glavni hrvatski junaci su Franjo Tuđman i Hrvoje Šarinić, u manjoj mjeri Miomir Žužul i Nikica Valentić. Postoji zapravo neko iznanađujuće divljenje Tuđmanu, koji stvarno sve vrijeme Srbima nudi sporazum i nudi autonomiju u Hrvatskoj i nudi kraj rata kroz političko rješenje (npr. Daruvarski sporazum 1993.), ali Slobo igra neku čudnu igru u kojoj na kraju nesvjesno pobjedi sebe. Hrvoje Šarinić gotovo je pokazan kao Mefisto. Od srpske strane glavni lik je Slobodan Milošević kao dežurni antijunak. Strani diplomati koji su igrali važnu ulogu, zanimljivo su svi redom ljevičari (Vance, Stoltenberg, Owen). Lord Owen se obožava sa Slobom i ide privatno sa ženom Slobi i Miri u posjete. Amerikanci koji kasnije nastupaju su isto portretirani, Peter Galbraith pokazan je kao naivni mladi američki ljevičar opterećen svojim velikim ocem, kojega sve strane preziru i smatraju nesposobnim smetalom, a jedini pravi igrač je Richard C. Holbrooke koji shvaća situaciju kao nitko drugi.
Zadnje poglavlje je kako su suđeni i oslobođeni hrvatski generali u Haagu, gdje je autor istinski razočaran oslobođenjem. Zapravo, treba ovdje stati i reći jednu zanimljivu stvar, da uglavnom Amerikanci koji shvaćaju hrvatsku poziciju su, zanimljivo, često Židovi, kao spomenuti Holbrooke ili pak sudac Theodor Meron u Haagu, koji je preživio holokaust i dobro zna što je stradanje.
Zanimljivo je također da je trebalo poslije dva kapitalna djela (Barić: 2005, Žunec: 2007.) čekati 16 godina na smisleni srpski odgovor. Ovo je knjiga za ljude koji su naviknuti čitati, jer budimo realni, tko će to 2024. i 2025. pročitati 700 stranica, ako mu čitanje nije posao. Hitno je potrebno drugo izdanje Barićeve knjige kao najbolji odgovor na ovo djelo umjesto kmečidbe desničara.
Očito da je nemoguće očekivati bilo kakvo slaganje između Hrvatske i Srbije po pitanju Domovinskoga rata. Srbija je potaknula dio hrvatskih Srba na pobunu, Srbija je financirala pobunu, davala smjernice i davala novac za istu. Kada je hrvatskoj javnosti dosadio rat i krvoproliće, javnost je prisilila Tuđmana (koji je bez premca, kao što ova knjiga pokazuje, bio spreman pregovarati da bi se izbjegle žrtve koliko god treba) na Oluju jer luđaci u Kninu su pet godina odbijali bilo kakav kompromis i krivo i iracionalno postavili ratne ciljeve (kao što to Ozren Žunec pokazuje 2007.). Kada su pobunjenici nakon Oluje došli u Srbiju, tamo su ih dočekali kao izdajnike srpstva.
Ako politička Srbija i dalje ne odustaje od ideje obnove tzv. Krajine, onda smo i Srbija i mi ovdje u nekim teškim problemima.
Pero Panonski, 891. put
|