Korak od sna

Šestoga srpnja blog "Korak od sna", nazvan po pjesmi Prljavog kazališta, navršio je dvanaest godina. Ovo je 874. post. Većina postova je zbrisana jer su ih ljudi krali, čudesno kako autorstvo malo znači ovome narodu. Doduše, ZAMP, hrvatska udruga plagijatora, redovno naplaćuju svoje muzičke uradke. Da nije bilo Brucea Springsteena, ne bi bilo pola hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka osamdesetih. Neću sada krenuti kako zapravo cijela Juga je bila plagijatorska zemlja.

Ah, svašta sam nešto tu pisao o domaćoj politici. Koliko god da sam ovdje ismijavao i pljuvao po Sanaderu, taj neosuđeni optuženik za hardcore kriminal imao je lude sreće da vodi državu za perioda kada je svjetsko gospodarstvo funkcioniralo, pa su krediti bili relativno jeftini, poslovanje je bilo propulzivno, a onda se sve raspalo, a kod nas još teže. Očekuje se neki reset, nikako da dođe. Zoka je psihopat, Karamarko je očito mislio kurcem (ajde, barem smo se njega riješili), Orešković djeluje kao da je pobjegao iz ludnice (barem meni), a nakotilo se klerikalne gamadi kao u priči. MOST, HRAST, Markić, bla, bla, bla. Markić ne volim jer sam glasao za ono što iskreno mislim da brak je zajednica žene i muškarca. Država treba štititi istospolne zajednice, ali ne to zvati brakom. Iako budimo realni, ne znam nijednoga gaya iz svoje generacije, a pogotovo mlađega koji ima dugu monogomnu vezu. Doslovce zero. Nill. Null. Ajmo stati s domaćim pizdarijama, još će mi netko vikati da diskriminiram. Svima izlaze na uši domaći političari, dakle stajem.

U nekoj sam čudnoj fazi u kojoj nisam gladan, žedan i imam krov nad glavom, a sve ostalo, čini se nekako dalekim. Zadnjih šest mjeseci mi je financijski najgore u životu. Jednostavno, poslovno sam totalno stao. Pišem kao nikada, ali ništa za novac. Nešto sam počeo znanstvenu produkciju oživljavati svoju, tri članka su mi u recenziji, jedan prikaz, ali više mi se ni to pretjerano neda. Uglavnom, nitko novi nije otišao van, izgleda da od 2013. do 2015. su pobjegli koji su planirali, ali ako se Zoka Sotona vrati na vlast, mislim da će krenuti novi kontigent van. Da uspijem srediti neke stvari, otišao bih i ja. Hrvatska je propala država i hrvatsko društvo je propalo. Može li ga se srediti? Naravno da može. Relativno lako. Znam da Zoka Sotona i sve budale koje Kaptol i biskupi protežiraju (Markić, fra Božo Petrov, krele Ilčić) to baš ne mogu. Inače, ako se netko pita kako je ruski kapital došao u HDZ, onda neka kopa u jake veze Milorada Dodika i Katoličke crkve. Točno što ste pročitali. Iste ne idu preko Zagreba ili Sarajeva (Puljić, ajmo biti blagi, pa reći da baš ne ljubi Dodika i RS), nego preko Beča. Ima tu varijacija s Budimpeštom. Živila Austro-Ugarska! Opet ja o domaćim temama.

Zapravo, htio sam pisati o tome kako svako to na netu nabasam na animal rights fašiste. Jedan od najvećih dokaza propasti civilizacije su oni kojima je više stalo do životinja nego do ljudi. Fascinatno mi je čitati te budale kada komentiraju članke o pandama u zoološkim vrtovima. Da nema ljudi i zooloških vrtova, jednostavno ne bi bilo pandi. Majmun napadne dijete, upucaš majmuna. Jednostavno životinje su životinje, to što svicarski i njemački sudovi misle drugačije, samo je znak da neki vrag ne štima u glavama. A ujedno znači da se predobro živi u tim zemljama kada se stignu baviti životinjskim pravima.

Dok milijuni ljudi umiru od bijede, gladi, nezaposlenosti, manjka dostojanstva, da postoje ljudi koji se bore za prava životinja, to meni jednostavno graniči s ludošću. Treba li životinje tući, napastvovati i kinjiti? Naravno da ne. Ali govoriti da npr. pande, pilići ili krave trebaju živjeti u slobodi dok je značajan dio Afrike gladan, pa jebemu ljudi. Doslovce, jebemu ljudi.

Toliko od mene.
Pero Panonski