Korak od sna

Početna misao dok sam otvarao zadnji ulaz svoje zgrade. Naime, dočekalo me prekriženo ZM. ZM je Zdravko Mamić, caudillo zagrebačkog nogometa, čovjek zbog kojeg sam, kao i veći dio navijačkog plemena, prestao ići na Dinamove utakmice. Ono što mene fascinira da Dalmatinci pripisuje čudesne moći Mamiću. Mamić je bog Torcide, čudesno svemoćno stvorenje koje danonoćno radi na tome da Hajduk bude na dnu. Kakva glupost. Činjenica je da Mamić gospodari svemu, ali Hajduk uživa u statusu žrtve, koje doduše pojačavaju sami hajdukovci sa svojim čudesnim mentalitetom. Protiv Dinama se može, Rijeka je živi dokaz.

Dok sam gledao grafit, sjetio sam se da sam ja više od deset godina šarao zidove. Stvarno, nisam dugo imao sprej u rukama. Sve je počelo aktivistički kada sam kao golobradi klinjo šarao plakate HT-a. Postojala je inicijativa koja se zvala Dosta i koja je tražila da se pojeftini Internet u Hrvatskoj, koji je nekada davno išao preko telefona i 56K modema. Pošarao sam svaki plakat HT-a u Novom Zagrebu na potezu od rotora do INA-e (danas Evenju Mol). Sljedeći projekt je bilo navijačko divljanje po kvartu (ogavne uvrede Franji Tuđmanu), a kasnije u gimnaziji sam prešao na zajebantske grafite ("Dok je srca, bit će i infarkta", vređanja pedofila u nastavnom gimnazijskom kadru, razne pubertetske doskočice), te naravno ljubavnu liriku po zidovima (sada s odmakom ti su mi najdraži, iako nisu sve zaslužile te divne grafite), a nešto najslađe kada sretnem nekoga iz srednje pa se sjeti što sam pisao.

Prestao sam pisati grafite jer mi je dosadilo bježati pred policijom (obvezno sam šarao na biciklu, jednom je stvarno bilo holivudski), a i država je iz prekršaja pretvorila grafitiranje u kazneno djelo, a kako sam bio na faksu, zaključio sam da nema smisla si pucati u nogu za zaposlenje. Sada kada sam VSS nezaposleni proleter, vidim da sam mogao barem još koji godinu šarati zidove.

Gledam grafite po kvartu, ljubavnih nema. Ima dosta antimamićevskih, ali i strašna količina fašističko-komunističkog smeća. Gledam Sabor danas, pa zamišljam poremećenog Stazića kako kenja po zidu, a odmah do njega npr. Velimir Bujanec. Hrvatska danas. Fra Božo Petrov, Tomislav "The Bigamist" Karamarko i Zoran "Ženu varam" Milanović. Divna skupina.

Kada sam ja šarao, postojala su neka nepismena pravila da se ne dira prednje fasade zgrada, postojali su neki točno određeni zidovi i područja (pasaži, garaže, podhodnici) gdje se pisalo. Sad je sve zagađeno govorom mržnje koje potiču budale iz koalicije HDZ-SDP. Ne sviđa mi se to, taj jedan manjak ljubavi prema području gdje živiš.

Ili sam ja ostario, ili je nekada pisanje po zidovima bilo stvarno romantičnije. Ovo su ogavna vremena. Lažni Uberhrvati iz HDZ-a i imbecilne Jugoslavenčine iz SDP-a su stvarno ogavni. Zašto bi onda grafiti bili bolji?

Pero Panonski