Korak od sna

Izraelci gađaju Gazu. Mrze nežidove. Svi se čude. Očito nitko nije otvorio Bibliju. I malo listao Stari zavjet. Pa onda listao Novi zavjet. Da vidi u čemu je finta, zašto je Isus toliko omražen od Židova. Arapi inače ne vole Palestince. Prozivaju i nazivaju ih Židovima i da nisu tipični Arapi. Arapska liga i ostale zemlje tuže se na Izrael jer su ih ponizili 1948. Što se tiče Palestinaca, za njih ih boli briga. Da se razumijemo, da je situacija obratna, da su Palestinci moćniji, klali bi Židove kako mogu. Tu i je tragedija Židova i Palestinaca, isti su, samo to ne vide.

U Ukrajini je također veselo. Mogu sasvim otvoreno reći da navijam za Ukrajince. Čudna vojna sila. Sastavljena od nepouzdane vojske, nabrijane policije, ponovno oživljene Narodne garde (nacionalno osviješteni dobrovoljci), oružništva, boraca Desnog sektora (nešto kao fašistička verzija HOS-a, HSP iz 1991. je spram ovih ljevičarska organizacija), stranih dobrovoljaca i plaćenika, među kojima navodno ima najviše Poljaka, ali i podosta Bjelorusa (oni koji mrze Lukašenka), ali da se nađe i hrvatskih plaćenika. S druge strane, Rusi su digli dvije ruske krajine (Lugansk, Donjeck), Krim su već otrgnuli. Inače, zapovjednika srpskih četnika u Ukrajini Bratislava Živkovića, Ukrajinci su uhvatili. Zanimljivo, srpski mediji o tome šute. Ta čudesno skrpana ukrajinska vojna sila (vojska najslabiji dio karike) nekako sređuju Ruse na istoku svoje zemlje. Pobunjenici de facto jesu dio ruskog vojnog sustava, jer tamo ratuju pripadnici specijalnih postrojbi ruskih tajnih službi (sve viđeno ovdje 1990. i 1991. kada su razni kapetani dragani i slični plaćenici SDB-a Srbije operirali po Hrvatskoj). Doduše, po svem sudeći Ukrajinci se svete s principom koji glasi "bolje da mi njih preventivno, nego da oni nas poslije". Nije da opravdam, ali znajući kako je Hrvatska izgubila vrijeme od 1990. do 1998. sastavljajući se, sasvim mi je bistro da ovi ne žele osam godina provest jebajući se sa ruskom verzijom četnika (šef vojske ruskih pobunjenika je bio stvarni četnik u RS-u). Ne smije čovjek Rusa/Srbina pustit u državu. Krene srat o fašizmu, ugroženosti i želi se odcijepiti. Pritom tebe kolje i viče da je ugrožen. Ono o čemu Moskva šuti, da su u prvoj polovici godine pobunjenici poubijali nepoznat broj Ukrajinaca. Slično kao Beograd 1991. u Hrvatskoj. Zato su Ukrajinci imaju moje simpatije. Jer ovo je skoro isto kao 1991. kod nas.

Svijet ratuje. Mi propadamo. Jedna kišna sezona dotuče proračun. Svakom je jasno da sunce i more nisu više ključ uspjeha. Specijalizirani turizam. Sjećam se kako sam još 1998. na internetu čitao nekoga Amera koji je tvrdio da ratni/vojni turizam je najbolji za Hrvatsku. Stvarno, ovdje se uvijek ratovalo. Ameri, kad imaju para i kad nije recesija, obožavaju putovat po mjestima bitaka. Mi ovdje imamo rimskih iskopina, srednjovjekovnih, novovjekovnih, ovakvih, onakvih. Ne mora sve biti vojno, ali povijesni turizam je ključ uspjeha. Po meni, od Međimurja do Iloka bi se dala stvoriti povijesna tura. Svako mjesto, npr. Đurđevac može kenjat o Turcima i kako smo ih sprašili. Npr. Pitomača je jedino mjesto na kojem se dogodila krajem 1944. jedina noćna bitka dviju konjica: crvenoarmejski smradovi vs. kozački smradovi. Vojna granica, vitezovi, Rimljani, ovo-ono. Dvorci. Ali turizam je u šapama Istrijana i Dalmatinaca. Što je razumljivo. Ali i Istra i Dalmacija su jednako pune povijesti. Slične rute se daju organizirati, npr. koliko Klis sadrži povijesti. Ali tu se mora ulagati i misliti. A u Hrvatskoj nitko to ne voli.

Dakle, u svijetu se ratuje.
U Hrvatskoj društvo i ekonomija propadaju.
Sve isto.
Samo sam ja nešto stariji, deblji, ćelaviji i ogorčeniji.
Ali hoće to od Hrvatske.

Pero Panonski