Korak od sna

Davnoga šestoga srpnja 2004. u 15:44 ovdje sam napisao prvi post. Ne može se više naći. Kao i veći dio bloga, jer sam poludio jedne noći kada sam na više mjesta tražeći nešto za jedan seminarski rad odjednom dolazio da svojih zapisa. Ukradenih, nepotpisanih. Tekstovi stoje od siječnja 2010. do danas. Oni prije su na sigurnom. Ovo je danas 858. post.

Što reći? Prije 10 godina sam bio drugačiji čovjek. Eh, da mi je tada ovo današnje životno iskustvo. Eh da mi je danas tadašnja pamet. I tadašnji elan. I optimizam. I jedan fajterski stav. Što se desi u deset godina? Završih jedan faks. Smrdim na burzi. Za vrijeme burze popio sam skupa koliko za srednje i za studentskih dana. Imam cug za poludit. I svi oko mene cugaju. Generacije oko mojih jede nezaposlenost i alkohol. I ovim putem, svakoga tko se u komentarima usudi napisati bilo kakav komentar da bih trebao ići u biznis, prodavati jaja šišmiša, voditi turističku agenciju, kopat kanale, prostituirati se, postati diler i slično šaljem u kurac. Raduckam. Honorarčim. Volontiram. Pišem. A osjećam se nezrelo. To mi je smiješno. S 19 sam se osjećao puno zrelije, nego danas kada sam lagano uklizao u 4. desetljeće svoje egzistencije. Na jesen se vraćam u fakultetske klupe. Idem isponova. Dvije godine razlike. De facto još jedan diplomski studij. Ako to bude izvrstan prosjek, onda me puštaju na tri godine doktorata. Iznad glave mi jedan upitnik jer godinama nisam štrebao. Pogotovo jer idem u struku u koju nikad nisam imao ni na kraj pameti, ali ajmo reći, ako odigram pametno tih 5-7 godina ispred sebe, imat ću egzistenciju i bavit ću se, ipak, onim što volim i što znam. Malo mučenja i puno štreberaja dat će da u drugoj polovici života budem ipak netko i nešta. Kad sam sad gdje jesam. Nigdje. :D

10 godina bloga. Zapravo, sve je bilo blogovski u redu, do referenduma. Oni postovi oko referenduma i komentari i mržnja, to me pokolebalo. Moj stav je i tada bio da brak može biti samo između žene i muškarca, ali što ne priječi država da se urede istospolne zajednice bez posvajanja. Pod prvo, klinci će uništiti psihički i fizički djecu iz istospolnih zajednica, jer vrlo dobro pamtim odrastanje i što je razred u osnovki radio najsiromašnijoj curi i još dvojici momaka koji su kasnili u pubertetu. Djeca su nemilosrdna. Ja sam kao klinac jako puno tukao i šakama sam se izborio da ne budem žrtva. Sve me strah kako dva homoseksualca će svome klincu reći da se mlati. Plus mislim da nema gore situacije nego da dvije lezbijke odgajaju muško dijete, a bome ni žensko im ne treba dati u ruke. Hoćeš živiti u istospolnoj zajednici, živi i zaslužuješ zaštitu države jer smo Europa. Ali nema toga međunarodnoga pravnoga dokumenta (razgovarao uživo s jednim od najvećih hrvatskih pravnih stručnjaka na tu temu) koji ti garantira to i takvo pravo. A pravo na djecu još i manje. S druge strane obje strane trebaju primiriti svoje ekstremiste. Nitko nikome odraslome i punoljetnom ne može i ne smije propisivati s kim spava. Dom treba biti svetinja, privatnost osobe treba biti svetinja i osoba sigurnost treba biti svetinja. Sve je to u Hrvatskoj klimavo. Prokleta smo zemlja. I ovo je prokleto doba.

Prije deset godina je bio Sanader. Korumpiran i sposoban. Sad su Milanović i Josipović, korumpirani i nesposobni. Krasan napredak Hrvatska. Iskreno, bolje da je Nadan Vidošević postao predsjednik i da je Kosorica ostala premijer. Ali ljevičarska mržnja i zaluđenost je dovela Milanovića na vlast. Svi koji ste glasali za njega ste direktno krivi za ovaj potop Hrvatske. I da, sasvim otvoreno svaka lopovska HDZ-ova vlast je bolja od svake lopovske SDP-ovske vlasti. Glasač HDZ-a nisam, pisao puno gore stvari o HDZ-u nego o SDP-u, zato jer je HDZ bio više na vlasti, ali SDP ne vladati. Zna krasti. To zna svatko.

Prešao sam tu tekstove od 2010. Koje je to crnilo. Ono što me fascinira da od veljače 2011. se vidi da ova vlast ne valja. Ja sam nešto melankoličan.
Težak.
Naporan.
Ciničan, ironičan.

Ako ovaj blog poživi još 10 godina, nadam se da ću biti do tada zaposlen i izvan svih obrazovnih procesa. Točnije da ću biti u obrazovnom procesu, ali s druge strane.

Na kraju želim vam svima sreće, zdravlja, novca i ljubavi.

Pero Panonski