U svim lijevim koncepcijama u Hrvatskoj, počevši od Josepha Georga Strossmayera, biskupa đakovačkog i oca suvremenog jugoslavenstva, čovjek koji je na kratke staze napravio nešto dobra, ali na duge je ostavio kancerogenu masu jugoslavenstva koja je direktno kriva za Jasenovac, Bleiburg, Vukovar i Srebrenicu, u tim koncepcijama nikada nije bilo mjesta za hrvatsko ime i za hrvatsku stvar. Ustaštvo je odraz nemoći, jada, dobrim dijelom i iskrenog kretenizma i gluposti (koja je pak prvi izvor zla), ali je prvenstveno reakcija, bilo i ostalo. Problem ustaštva je što nije samoodrživa ideologija. Ono je refleksija na hrvatski lijevi diskurs, koji je sam po sebi totalitaran. Većina hrvatskih ljevičara je totalitarna. Kao i desničara. I nakon ovoliko godina života u Hrvatskoj, ne može me nitko uvjeriti u suprotno. Hrvatska ljevica ne tolerira nikakvog drugo mišljenje osim svoga i onda nastaje reakcija. Tvrda, gadna i u obliku Jasenovca, genocidna. Ljevica, negirajući blage hrvatske koncepije, one Starčevića i Radića, uništavajući dobrohotnu tolerantnu desnicu, koja je za dijalog, kojoj i sam pripadam, daje krila ustaštvu.
Kažu da ovdje politiku zapravo vode djedovi. Djed po ocu, bio je dužnosnik HSS-a. Jedan je od prvih zatvorenih ljudi u NDH i kao što kaže pokojni Ljubo Boban u jednoj od svojih knjiga o HSS-u, uz Vlatka Mačeka, čovjek koji je bio najdulje držan u zatočeništvu bez ikakve konkretne optužbe. Ne moram reći što je to značilo egzistenciju te strane moje obitelji, kada glava obitelji čami u ustaškom kazamatu. Mislim da genetski ne podnosim Nijemce zbog te epizode, tu nisam tolerantan koliko bih htio biti. Drugi djed je bio pak ravnatelj pučke škole, koji je malo bio u domobranskoj časničkoj uniformi, malo izvan nje, bio je na ledu, opet zbog HSS-a i prijateljstva s generalom Krenom, pa kad je Kren letio iz zrakoplovstva, letio i je i moj djed, doduše 8.V.1945. dočekao je u domobranskoj uniformi, na hrvatskom tlu. Djed po ocu je bio desno krilo HSS-a, djed po majci mainstream HSS, više katolik, nego Hrvat, ali u njihovim životnim koncepcijama, Jugoslavija je neprirodna, a Hrvatska, jer su Hrvati-kajkavci, bila im je nešto samo po sebi razumljivo. Hrvatska, sama po sebi, nije razumljiva ni Milanoviću, ni Pupovcu, ni Vesni Pusić, ni Jovanoviću, ni većini Milanovićeve kabale. Oni ne vole Hrvatsku. Njima je Hrvatska teret, a svejedno u svojim bolesnim ambicijama za moći, žele vladati. A ne znaju.
Ali kako vladaju? Uništavaju, vrše podjelu, svađaju Hrvate sa Srbima, svađaju heteroseksualce sa seksualnim manjinama, svađaju vjernike i nevjernike, razgrađaju svako dobro u hrvatskom društvu. I onda se imaju muda čuditi da cijeli stadion kliče "Za dom spremni?". Gdje je njima moralno pravo? Ono što se dogodilo u Vukovaru prekjučer je bilo tužno. Ne priliči žrtvama. Ali ono što Zoran Milanović zadnjih mjeseci radi žrtvama Vukovara, bilo živima, bilo mrtvima, također ne priliči. Nije lijepo, nije ni humano. Milanovićevski je. Jer kako lijepo kaže Isus, mirotvorci će se zvat djecom Božjom. A Zoran Milanović, svojom pojavom, svojim stilom, svojom egzistencijom donosi nemir, donosi beznađe, donosi zlo. Zoran Milanović je, zapravo zlo. I tko to ne želi vidjeti, da je Milanović jednostavno glup i zao, jednako kao i Pavelić, taj negira vlastiti um. Taj je gori od Milanovića.
Na fejsbuku je neki čovjek pisao, feed mi izbacio, da 350 000 nezaposlenih znači početak fašizma, da 400 000 nezaposlenih znači organizirani fašizam, a 450 000 znači dolazak na vlast fašizma. Slažem se. To je sasvim izvjesno. Kao što je izvjesno da ću ja onda završiti kao djed po ocu, a mnogi će završiti u grabama, možda i ja.
A za to će biti kriv Zoran Milanović i SDP.
Pero Panonski
|