Korak od sna

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca. (Fil 2,6-11)

Ne znam koju godinu pišem o Uskrsu. Bilo za sebe, bilo za fanfo.org. Uskrs je središnji događaj ljudske povijesti. Hajdegerovski, Uskrs se zbiva. Krist na križu, usred patnje, sramote, napuštenosti, boli i izdaje pobjeđuje zlo. Križ i prazan grob vječna su, nepromjenjiva realnost. Bog je patio. Crkveni oci su bili spremni ubijati da bi opovrgli tu tvrdnju, ali Bog je, u Kristu, patio i umro. Ovo je najgore doba u kojem smo postavljeni. Doba velikih promjena koje redovno donose velike žrtve. Nekad se zbog ideala jelo blato, bivalo strijeljano. Koliko je ljudi pod čizmom totalitarizma, bilo koje boje i mirisa, ponosito umiralo za svoja uvjerenja i svoje stavove. Danas se pokušava izbjegavati bol i patnja pod svaku cijenu. Alkoholom, drogom, perverzijama ili pak s druge strane fanatičnom ispraznom vjerom koja i nije vjera, nego je formalno klanjanje nečem što se niti ne pokušava razumjeti, nego se upada u formalizme nekakvih zakonitosti u kojima se samoga sebe uzvisuje iznad drugih. Ili pak luđačkim radoholičarstvom japanskog tipa koja je uvjetovano time što japanska kultura nema augustinski pojam protok vremena, pa uopće nema osjećaj da se nešto pretjerano gubi od familije i od ostatka života kada se zakopa u vlastitom uredu.

Bog je sam sebe, s nevjerojatnim spojem poniznosti i cinizma uzvisio na križ. To je kao da nikoga ne vidite ispred sebe u veslačkoj trci (vesla se okrenut leđima). Teško je probaviti Boga koji jednostavno se odriče direktnog utjecaja na svijet, rađa se kao čovjek, živi šljakerski život i kreće u mesijansku pustolovinu. A onda kada Židovi misle da će opet nastati konkretno židovsko kraljevstvo (čitaj etnički očišćeno od stranog elementa, onom čemu se teži u svakom ratu), Isus Krist radi nevjerojatan zaokret od svjetovnog, te stvara nadvremensko Kraljevstvo za svakoga čovjeka. Kao što se kaže u euharistiskoj molitvi: Ovo je kalež moje krvi, novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. (Mk 14,24; Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Maloumni konzervativci i nazadnjaci svih kršćanskih fela i oblika prigovaraju da grčki kaže "za mnoge", a ne "za sve" ali to je samo hebraizam koji označava sve. Nikada neću shvatiti mozak koji želi da netko gori u paklu. Mozak koji priželjkuje tuđu patnju. I to ne bilo kakvu patnju, nego vječno prokletstvo. Pakao je otuđenje od Boga. Ako je ovaj svijet toliko loš, a postoji djelovanje Boga u njemu, kakav je tek onda pako bez ikakve prisutnosti Boga? Naravno, proklinjemo se često i lete psovke, ali stvarno sumnjam da sam ikoga poslao u pakao, tj. poslao sa stvarnom namjerom.

Skoro nitko ne može proći Božji sud, ako je čisto po djelima. Nakon apostolskog doba, gotovo da ne postoji čovjek čija bi dobra djela na onoj vagi dobrih i zlih, prevagnula na stranu dobra. Činimo toliko gluposti, a iz gluposti proizlazi zlo. Oholo vjerujemo da smo vrhunac evolucije, mnogima su puna usta čovjeka, a nisu u životu ništa napravili dobro za svoga bližnjega. S obzirom na to da svjedočimo da što se osoba penje više po društveno-političkoj ljestvici, da je pokvarenija i zla (Sanader, Milanović), nešto duboko ne štima s ovim svijetom koji se nalazi između dva dolaska Krista. Onda dođu ovakva vremena u kojima je sve dopušteno, a zapravo se ništa stvarno ne može, pa nestane solidarnosti, pamet isparava, caruje glupost i beznađe, sebičnosti i kratkovidnost, autodestruktivnost i stav poslije mene potop. U ovakvom svijetu, kakav je u 21. stoljeću, jedino se valja nadati milosrdnom Bogu. Ništa osim milosrdnog Boga, koji je i sam patio od ljudske ruke, ne može pomoći.

Krist je visio na križu da mi ne bismo morali. Pribijamo se međusobno na križeve spojem sebičnjaštva i pomanjkanja zdravog razuma. Isusov križ je iznad svih ostalih i stvarno nema smisla mučiti sebe i svoje bližnje, jer nijedna patnja ne iskupljuje, osim Kristove. Bol se izbjeći ne može, ali se može izbjeći nanositi bol drugome. Bilo fizički, bilo emotivno, bili financijski. Strašno je da nakon skoro 2000 godina svijet je odlučio ostati gluh na Kristove riječi i da ne želi vidjeti predivnu realnost uskrsnog jutra. Jutra vjere, ufanja, ljubavi i slobode.
Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. (2 Kor 3,17)

Pero Panonski