Korak od sna

Tako sisački surf rokeri sviraše u Savskoj, u VIB-u. Godinama, nikako da odem poslušat te ljude. Oni su de facto obiteljski-kumski obrt. Svirali su fenomenalno. Dio bandova redovno u živo lošije zvuče nego na albumima. Ovdje su mi zvučali bolje. Ali publika. Hrvatska publika. Zagrebačka publika. Zagreb je presjek Hrvatske, jer u Zagreb dolaze najbolji i najgori ljudi iz cijele Hrvatske. A publika je bila prošle večeri dobrim dijelom stoka.

Hrvati su pogledu bilo kakvog odgoja prvoklasna stoka. Ne bi bio ovakav kaos u državi, da se ljudi drže nekih regula, zdravoseljačke logike i dobrog odgoja. Po majčinoj strani dolazim iz duge loze učitelja. U devedesetima puno više nego danas, znali su mi ljudi, odnos kao klincu govoriti što su ih naučili moj djed i baka, obadvoje učitelji. Pučkoškolski. Iako su bili studenti, nisu nikad dovršili studij, nego su radili s učiteljskom. Ali. Dali su mnogim ljudima temelj. I taj temelj zlata vrijedi. Jedna od zagrebačkih bolnica sagrađena je od strane učenika moga djeda i čovjek tvrdi da nikada ne bih znao ravnu liniju povući da nije bilo moga djeda.

Kakve veze ima odgoj s koncertom? Ima. Velike. Autor ovih redaka voli male koncerte, s 50-100 ljudi, onako da band i publika imaju super kontakt. Nekakvi muzičari kojima fali pola jetre, nekakvi iskusnjare plus mlade snage, nek se praši sve u 16. Ili Lisinski. Pa nek svi sjede kao fini narod, drmaju se na stolcu. Ovak svaki muzičar umire da bi svirao u Lisinskom. U "Bitangama i princezama", legendarni lik srpske pevaljke Miladojke Potleuše ima fetiš na Zdenku Kovačiček i Dvoranu Lisinski. Ne računajući velike dvorane (Arena, Dom sportova), sve ostalo, osim intimne atmosfere i Lisinskog, redovno katastrofa.

Možda je to tako i vani, ali po vani nisam hodao po koncertima. Kod nas u zatvorenom prostoru natrpa se hrpa ljudi. Pušači ne mogu provest jedan koncert a da ne dime kao Turci. U prostoru u kojem ovako nema zraka. Nekim čudom, dugo mi nitko nije spalio neki komad odjeće. Mome bratiću su redovno uništavali odjeću. On je relativno stariji od mene pa je drugu polovicu osamdesetih i devedesete proveo po raznim zagrebačkim klubovima. I bio redovno kuren. Da se vratimo sadašnjosti. Dobar dio naroda dođe poslušati, ali stvarno ih ne zanima koncert. Ne slušaju band, ali su čuli da je dobro. Dio rulje se non-stop muva jer idu ne znam kam, piti, wc, čineći opće komešanje. Dio ljudi jednostavno priča usred koncerta. VIB je novi prostor, genijalno koncipiran. Jako dobra atmosfera. Imaš dio sa stolovima, međuprostor i koncertnu rupu. Oš se oblokavat, oš zavodit, razgovarat o razlici između ljetnih i zimskih guma, sjedi, pij i pusti narod koji voli izvođača nek gušta. Taj jedan spoj neodgoja, bahatosti, neznanja, ljudske gluposti s primjesama čistog sadizma, koji se vidi na najobičnijem koncertu, mene fascinira. Jednostavno, glupost cvate. Te zato izbjegavam srednje koncerte. Ali to puno govori o Hrvatskoj. Previše.

Mala hrvatska mjesta su stoljećima imale od intelektualaca učitelja i svećenika. Te dvije osobe probirale su pametne glave, slale ih na školovanje, hvatali talente i više-manje držali ovaj nesretan narod da ne potone. Svećenstvo je samo sebe dovelo na rub propasti ne razumijevajući suvremeni trenutak i živeći bez ikakve financijske brige. Učitelji su bez ikakvog ugleda. Bilo da je riječ o pučkoj školi, višim razredima ili srednjoj školi. Totalno uništena profesija bez ikakvog alata da se obrani od neodgoja. Činjenica ostaje da temeljni odgoj se dobiva doma, od roditelja. Škola je nadgradnja. Danas tetama ilitiga lijepo kazano odgajateljicama u vrtiću ne dopuštaju da discipliniraju djecu, jer eto, hrpa kretenskih psihologa, koji nisu imali svoje djece se brine za jadne male kikiće kojima je dopušteno sve. A kada je dopušteno sve u djetinjstvu, onda se dobije priglupi bahati monstrum od čovjeka.

Dobar odgoj je važan. Možda sam ja u nekim iluzijama, s obzirom na familijsku tradiciju. Ali znam da se nekada polagalo jako puno na dobar odgoj. Moja baka je mrzila Vladu Bakarića jer je izjavio da se učitelje ne treba slušati jer ako se sluša učitelja, onda se samo zna ono što učitelj zna. Čitam trenutno Czeslawa Milosza. I moram reći da je komunistički projekt novog čovjeka u potpunosti uspio. Pogotovo od 2000. pa preko Sanadera došlo je vrijeme loše odgojenih ljudi. Bahatih, bezobraznih i praznoglavih. Premijer Milanović kao primjer novoga čovjeka.
Trebalo bi se pobuniti.
Ali dobro odgojeni ljudi se ne bune. Nego trpe.
Nažalost.

Pero Panonski