subota, 30.05.2009.
Posveta
Ovaj post ću posvetit svome djedu koji je umro 28. svibnja 2009.
On mi je bio jedna od najdražih osoba ikad. Volila sam ga gotovo više od roditelja, a to je jako puno. JAKO puno.
Reći ću vam nešto o tome čovjeku.
On je jedan od najboljih ljudi u Gradu. Jednostavno je neopisivo pošten i plemenit. Vjernik još od djetinsta koji je, kako je svećenik rekao, od djetinstva prihvatio Božiju riječ i nje se držao do svog kraja. Bio se i zaredio za svećenika, ali u to doba su potjerali sjemeništarce radi vlasti. Odlučio je da će ipak pomoći ljudima, radio u bolnici. Ima toliko poznanika da nismo svi stali (ni blizu) u crkvu na Dančama. Zatim je našao ženu- moju pokojnu baku- koja se ubrzo jako razbolila (nakon što je rodila mog tatu i tetku). To je značilo da je on morao preuzeti doslovno sve poslove, a kao da to nije dosta, morao je i voditi brigu o baki kao i raditi. Kako bi rekli oni iz retardiranog Top Shopa, ali to nije sve! I sam se razbolio od hepatitisa prije 30-35 godina radi, tada, loših uvjeta higijene u bolnici. I to ga nije spriječilo da pomaže svima i svugdje. Kako je i sam rekao, nije došao da bude služen, već da služi. Čak i nakon što je baka umrla on je išao svakodnevno na mise, bio sretan kad god je bilo kome mogao pomoći, vodio brigu o nama, njegovim unucima, pazio na crkve u gradu, pomagao svećenicima, mijenjao neke časne u poslovima, ma sve moguće, bez obzira na to što je bio teško bolestan. Svi su ga voljeli, govore za njega da je najbolji čovjek u gradu, a može bit i u Hrvatskoj što se mene tiće. Tako dobru osobu ja u životu nisam vidila, nit sam čula za takvo što.
Svake nedjelje, otkad je baba umrla, je dolazio kod nas na ručak, igrao sa mnom remija. Pričali bi i zezali se, gledali TV. Nekad bi subotom otišli s njim i rodicama u Spione gore u restoran ručati, tek toliko da budemo zajedno. Falit će mi ta vremena.
A sada ga više nema. Umro je od bolesti, tu kod nas. Još mi se čini tako nestvarno. Ne znam, možda zvučim kao debil baš sad.
Ali kad mi je TAKO žao.
Na sprovodu smo mi, najuža obitelj, stali poredani u redu, kako to već ide, a drugi su nam pružali ruku itd. Kad god bi netko došo, meni bi suze pošle na oči, jer je to bio samo po još jedan dokaz da ga više jednostavno nema. Pa sam molila sve molitve koje znam, samo za njega, da ne počnem plakat. Nemate pojma kako je to.
Toliko mi fali, ne mogu preći preko toga. Ne mogu ni biti tužna, sada ga bar ne boli. To smo zaključili još neki dan. Ali što mogu....
I tako ovaj post želim posvetiti njemu. Mom najboljem djedu, najplemenitijem i najboljem čovjeku ikada. Počivaj u miru.
Ako te odvedu
sve ce da se srusi
Pamti me k'o prijatelja, cuvaj me u dusi
i onda
kad mislis da je prekasno za snove
za sve
Toliko dugih godina...
- 22:05 -